Danasnji put je trajao predugo. Posljednje sate sam uključio autopilota. To je mikroguru koji preuzima komande u mojoj glavi, pa povlači poluge i pritišče gumbe dok gleda cestu na velikom ekranu.
Al krenimo redom.
Jučerašnji kijamet i pješčani vjetar je izšmirglao vizir na kacigi, i neke dijelove motora. Sve je u upotrebljivom stanju, uključujući i šofera. Jutrošnja ideja je bila ostati jos jedan dan u gradu Ouargla, dok vjetar ne popusti. Međutim najbolji meterološki sajt za plovidbu Saharom Meteoblue
https://www.meteoblue.com/en/weather-maps#coords=4/28/3&map=windAnimation~rainbow~auto~10%20m%20above%20gnd~none
se kune da će vjetar zamirati s odmakom dana. Danasnja etapa je stvarno dugacka i ocekivao sam kracu vožnju i po noći.
Ali kao i uvijek, novi dan, nove senzacije.
Vjetar je urlao sve do podneva. Cak sam razmisljao o kukavickom povratku u hotel. Ipak to nije bilo jučerašnje pjeskarenje tijela i duše pri brzini vjetra od 65 km/h (i više na mahove) vec proljetni lahor od 30tak km/h koji je samo kovitlao žuti puder i držao rijeke pijeska pri zemlji.
Oko podneva sam primjetio da mi se zamaglio vid, sigurno pijesak i prasina. Brisanje vizira rukavicom u voznji je samo pogorsalo stvar. Sve je nekako postalo masno i sklisko. Prilikom provjere ljudstva i opreme u hladu jedne benzinskih pumpi strefio me skoro šlag. Brtva na lijevoj vilici amortizera je preminula pa pri svakoj od milijardu pukotina na asfaltu, amotizer špricne ulje po motoru, meni, cesti, prolaznicima i naravno po diskovima prednje kočnice. To punjetavanje traje vec dva dana. Gubim dragocjeno vrijeme u primitivnom i bezuspjesnom saniranju kvara, brisem intimne dijelove kočnice alkoholnim maramicama, i sve to okružen ljubaznim namjernicima u spavaćicama, s bradom i turbanom i svi mrmljamo, uz sućut, zlokobnu internacionalnu riječ “problem”.
Pa nema veze, šta, na 4000 km od kuće mašina radi bukkake po šoferu. Ako to nije “znak” onda…
Nastavljam po planu. Brišem povremeno ejakulat s kacige i motora. Kad iscuri ono sto može, trebalo bi stati. Ne primjećujem problem u vožnji.
Dobra vijest je da se vjetar smirio i da smo ušli u Grand Erg Oriental, tj. istočno more dina. Koje su vidljive u daljini. Od opasnih stvari samo jedna hrpa finog pijeska preko cijele ceste. Zaobilazim mekani pijesak a za mnom ide deset tonska cisterna. Zadnji kotač prokliže do granice pred pad. Teška mašina nije za te uvjete, ali posebne gume su čini sopasile stvar.
Loša vijest je da ima još jako puno do odredišta.
Sjene postaju duge, svratišta kraj ceste sve rjeđa. Benzinske ipak na dovoljno čestim udaljenostima.
Na ulasku u duboku pustinju počinju policijske patrole. Ima ovdje svakakvog svijeta. Neki teži slučajevi čak brišu kočnice alkoholnim maramicama svakih 100 km.
Službenici na patrolnim postajama su vrlo ljubazni i profesionalni. Jedini odmak od stoge procedure, je osmijeh, želja za sretnim putovanjem i desna ruka na srcu.
Kako mrak pada na pustu cestu, ti službeni susreti su zapravo olakšanje. Na jednom od takvih, policajac mi pruža rukom pisanu poruku na Arapskom. Shvatio sam da žele da se na broj policije javim da sam sretno stigao u hotel.
Pored toga, danas mi je toliko pustinjskih pješaka mahnulo u znak pozdrava da mi ni noć na cesti koja slijedi nece biti teška.
Prije mrklog mraka jos jedan bljesak divote: Canis Lupaster u trku pored ceste. Nadam se da je snimka ovaj puta uspjela.
Noć je tresnula a s njome i žarulja na svjetlu (opet). Vozim s dugim svjetlima pa mi kamiondžije u susretu spominju obiteljsko stablo.
Opet zaustavljanje, promjena žarulje (brisanje ulja, bukkake i to…), pa policijske patrole, pasoše na pregled, osmijeh i internacionalna komunikacija uz spominjanje imena slavnog hrvatskog nometaša i zamahivanje nogom po zraku za nevidljivom loptom.
Zadnjih 50 km već na rubu snaga. U daljini gore vatre pored bušotina, Mrkli mrak saharske ceste i povremene vrlo loše dionice. Kraj mene dojuri auto. Vozi paralelno, pretječe me pa zaustavlja na otvorenoj cesti. To je to, pomislim. Sad je gotovo. Aj barem neću više morati brisati to ulje…
Zaobilazim auto a iz otvorenog prozora urlanje. Niti sam brži niti poznajem cestu. Dajem gas i nastavljam časno vožnju do zadnjeg trenutka. Auto me u punoj brzini ponovno prestiže, pogledam u kabinu, a unutra samo vozač koji mi pruža bocu s vodom. Mašem da ne treba i da hvala i … pa auto odtutnji u noć.
Na glas brojim kilometre. Prošlo je 10 sati. Trinaesti sat vožnje. Napokon ulazim u grad In Amenas, na samom istoku Alžira, blizu Libijske granice.
A u gradu “strahota”: kafići puni ljudi, dimeće roštiljarnice, dućani otvoreni. Posljednja policijska patrola pita jel znam put do hotela i jel treba što.
Laku noć divnom danu.