Od jučer popodne sam u gradu Ghardaïa. Grad je pravi pustinjski iako je ovaj, sjeverniji dio Sahare već pomalo prekriven zelenilom. Barem u travnju.
Ghardaïa je za connaisseure arhitekture, sociologije i antropologije zanimljivo naselje. Le Corbusiera je ovdje 1931. nadahnula ‘bijela džamija’ (ili mauzolej) za jedno od njegovih poznatih djela – kapelicu Notre Dame du Haut u Ronchampu.

Grad Ghardaïa, smješten u alžirskoj dolini M’zab, je zapravo skupina od 5 bliskih gradova utvrda (ksarova) ili sveukupno 7 povezanih mjesta.
Dominantna etnička skupina ovdje su Mozabiti, autohtoni (berberski) narod Amazigh, koji slijede ibadijsku granu islama. Ova zajednica, od 11. stoljeca održava jedinstvenu, konzervativnu kulturu koju karakteriziraju strogi vjerski principi, prepoznatljiva tradicionalna odjeća i čvrsto povezana društvena struktura.

Najzanimljiviji i odlično sačuvani grad/ksar je Beni Isguen.
Za hodanje po njemu, stranci moraju imati vodiča. Vjerujem jer u turističkom amoku nisu u stanju pročitati i držati se jednostavnih pravila.
Ipak, danas i ja, prvi puta u životu uzimam vodiča. Mladi i za taj posao nadareni lokalni čovjek, proveo me po katakombama grada utvrde.

Kako se penjes prema vrhu mjesta, tako ides dublje u povijest. U tih pola dana obojica nismo zatvarali usta. On, pun detalja o obicajima od rođenja do smrti i ja žedan odgovora i uvida u tajne ove društvene zajednice i razmisljanja o paralelama sa svjetskim i meni poznatim hrvatskim običajima.

Jutro u Beni Isguenu je počelo tako tiho i mirno da sam pomislio da ovdje nitko ne živi. Ipak, sve kuće su nastanjene i pune života. Samo se počinje polako, tek iza 10 se otvaraju trgovine, ljudi tiho prolaze, u uskim ulicama je hlad i ugodan vjetar. Društvo je organizirano u obiteljske klanove, čiji voditelji rješavaju razmirice,ako je potrebno. Oženjeni muškarci čuvaju grad u noćnim ophodnjama, kad na koga dođe red. Nema kriminala, djeca pohađaju državne ili vjerske škole. Ono strogo i vidljivo su žene potpuno ogrnute u bijele vunene marame, tako da im je samo jedno oko nepokriveno. Po tome je Beni Isguen poznat. Vodič mi obješnjava da gospođe same odlučuju kada će i hoće li se tako oblačiti, i da je normalno da su dopodne obučene za ured, a popodne da nose ovu strogu, duhovnu odjeću. Meni je sve ok. Ovdje sam promatrač, ne i komenatator. Ljude se ne fotografira, osim uz njihovu dozvolu.
Vrhunac razgovora su bile (vodiču aktuelne) procedure zaručivanja. Nekoliko puta me oblio hladan znoj kada sam pokušao sebe zamisliti u tim situacijama. Ali to i nije tzko različito od nedavne prošlosti u manjim hrvatskim sredinama.

Službeni dio dana je završio u domaćem restoranu, raskošnog interijera, potpuno neoznačenog izvana. Domaće datulje iz obližnjeg palmeraja, fina pileća juha s 14 trava/povrća, te kuskus s kuhanom junetinom i povrćem.
Poslije sam dugo šetao između dva grada i smješio se domaćima koji nisu očekivali stranca izvan utabanih turističkih staza.