Novi, sjajan sunčani dan. Radno vrijeme autoputa počinje sa svitanjem. I dok sam izveo lokomotivu iz podzemne garaze i uplovio u rijeku vozila na cesti, vec su kamioni zauzeli najbolje pozicije, pa vozimo salalom među njima, od stajalista do stajalista za dopunu benzinom i kavom.
Jug zamirisi gorkim mirisom čempresa negdje oko Perpignana. Sve četiri trake gusto su ispunjene i izgleda kao da stojimo a krajolik promiče.
Španjolski dio je još zelen i tek ce za mjesec dva priroda požutjeti od bijesnog sunca.

Kao nigdje do sada, električna slova na semaforima iznad autoputa te ne upozoravaju na stanje prometa na cesti, vec na strahote koje vrebaju pored puta: “Lažna nesreća! Lopovi na cesti! Budite oprezni sa strancima! Izbjegavajte zaustavljanje na osami pored ceste. Zovite 112!”
Zaustavljam se na stajalištu u šumi pored puta i parkiram pored auta raznih tablica. U glavama putnika orkestar gudi klimaks. Tko je gangster koji ce odglumiti lažnu nesreću. Sad još i taj s motorom obrijane glave. Propali smo. Djecu sklanjaju u aute. Svi imaju mobitele u ruci. Vec se prebrojavaju poginuli. Ipak, Ćelavi vadi vodu i bananu iz kofera, pa se svi opuštaju…

Barcelona!

Jedan od dva mediteranska grada čiji intenzitet i energija daleko nadilaze sve druge. Drugi je naravno Istanbul. To su svjetovi unutar svjetova, u Escherovskom kaleidoskopu. Ogledaš se u njima i postaješ njihov dio. Takvi gradovi te umornog progutaju pa te ulice i ljudi odmore i vrate u život. Gospođe u apoteci već traže tajnu pomadu za bolno rame šofera. Ove tablete naviše deset dana…ali put traje dvadeset..onda obje pogledaju u nebo i prekriže ruke na prsima pa uz uzdah šapćući dijele molarnu masu s kilogramima putnika, pa uglas daju farmaceutski blagoslov, samo iznimno, ovaj put, da može i dvadeset.
U potrazi za paellom hodaš do Gotičkog kvarta i upadaš iznenada u poderotinu prostorno-vremenskog platna u uskoj i dugoj ulici koja se nalazi u Punjabu, negdje između Indije i Pakistana. Ovo nije samo koncentracija imigranata, normalna za svaki evropski veći grad. Ova ulica je drugi kontinent gdje je nestao svaki trag Španjolske. Frizure, odjeća, špic brada, turbani, trgovine, restorani, brijačnice, prolaznici, miris hrane i parfema, sjaj zlata na tkaninama i izlozima sa “žutim”.
Naglim rezom se vratiš opet u originalni film.
Osamnaest je stupnjeva. Svježa večer. Mlade dame tetoviranog mesa izlaze u noćni život, lutalice toplo uvaljene u ulični krevet provjeravaju na mobitelu zadnje vijesti. Restorani se otvaraju, a putnik koji je do prije ulaska u Grad pomislio da mu je ishlapio mojo za putovanja, sad suznih očiju žlicom skuplja mirisnu rižu po lavoru paelle veličine stola.
Jer sutra je ulazak.