‘La Radieuse’ ili El bāhia ili ‘Blistavi/Svijetli’ je jedan od naziva za divni mediteranski grad Oran. Kasno sinoc sam ovdje pristao nekon cjelodnevne vožnje po zelenim pašnjacima i livadama sjevernog Alžira. Premda ispod 700 km, vožnja je dugo trajala. Put krivuda kroz male gradove i sela, U centru takvih mjesta, kasno popodne, kadar kroz nisko sunce gleda dim nastao od prašine, ispuha vozila i ugljena pripaljenog za večernji roštilj. Kavane su nakrcane samim muškima, koji razgovaraju, puše, srču kavu iz malih kartonskih šalica ili šutke prate pogledom stranca na mašini umotanoj u Saharsku patinu.

Sa suncem silazi i temperatura, pa prije noćnog finala kroz autoput do grada Orana dodajem tople slojeve u jaknu, provjeravam motor i opremu i ulijećem u rijeku vozila. Daleko od romantične vožnje, umoran i nabrijan od puta, glasno psujem potpuno neosvjetljena vozila koja mile po najsporijoj traci ili neosvjetljenu policijsku prepreku koju izbjegnem u zadnjem momentu.

Hotel u Francuskom kvartu Orana živi u snovima nekog bivšeg, boljeg života. To je brat blizanac hotela iz Marakeša, čak imaju i isto ime.
Čisto je i krevet je ugodan za spavanje. To je sve što mi je sinoć trebalo.

Jutro na obali Mediterana svanulo je maglovito, svježe i tiho. Odmah sam na ulici i u par koraka dolazim do trga “1. Studenog 1954.”. Francuski kvart sa kolonijalnom arhitekturom, svojim željeznim balkonima, žaluzinama i štukaturama je potonuo duboko na dno mora. Prepušten vremenu ovdje se trusi, hrđa, obrasta u travu i zaborav. Doista, opći raspad ovog kvarta je čini se namjerni zaborav i negiranje sjećanja na “dobra vremena”, od kojih je oslobađanje bilo tako krvavo plaćeno.

Blijedi tragovi bivšeg kolonijalnog centra naziru se u zgradi opere i gradske vijećnice, u rijetkim obnovljenim fasadama ili lokalima pompozno oglašenim zlatnim slovima kao Francuski frizer ili krojač.

Ipak, živi svjedoci tog vremena su drvoredi stabala i palme, pomno planirani i posađeni po malim trgovima ili parkovima. Njih netko nevidljiv iz prošlosti dolazi uredno namazati krečom do visine dva metra.

Katedrala Svetog Srca sagrađena u Romano-Bizantskom stilu više nema korisnika, ali je prenamjenjena u biblioteku. Šećem kao Cassiel između studenata i zavirujem im u skice i bilješke. Orgulje su još na mjestu.

Ali ima jedno mjesto koje promakne svim vlastima, režimima, ideologijama i religijama. Na tom mjestu vječno žive u miru i zajedništvu Oranski preci: Moorska Andaluzija, Otomani, Afrika, Berberi, Arapi i Francuski.
To je naravno kuhinja.
U jednu takvu ulazim točno kada treba i s lokalnim gladušima čekam na red s drvenim pladnjem u ruci. Kakav divni suživot začina! Harira juha malo pikantna s puno mente, povrtne salate, neumjerenost u šafranu koji zažuti rižu, a grožđice joj daju slast, povrće u sto kombinacija, jos od Portugala priželjkivane pečene sardine, piletina punjena filom od kruha, jetrica i tvrdo kuhanih jaja, mali bureci,… na naziv jela “Farsi lignje” sam prestao čitati jelovnik i polako žvaćući razmišljao kako smo grozno glupa i predivna civilizacija.

P.S. Subverzivna divota: ženske lutke u izlozima dućana s odjećom imaju pretjerano izražene bradavice na sisama.

To je ujedno i pozdrav s Alžirom i Afrikom za ovu sezonu.

A na godinu…inšallah.