Polovica od danasnjih 500 kilometara je bila prilicno naporna. Ceste su široke, uvijek dvije vozne trake, ali između naselja asfalt zna biti ozbiljno ostecen. Najvise nerviraju lezeci policajci napravljeni od hrpe asfalta. Razumijem sve, ljudi ih pobozno postuju inace bi pri brzini vecoj od 40 km/h glavama probili krov auta. Ima ih puno i nadam se da su opravdali svrhu.
Taj dio puta je jos okruzen zelenilom, vecinom bjelogoricom. Kako silazimo okomito prema jugu, do danasnjeg konacista, grada Ouargla, flora se prorjeđuje, dolaze čempresi i borovi, a njih zamjenjuju palme.
Zastajem na dobro organiziranim benzinskim stanicama. Bezolovni je ispod 50 centi po litri. Naručujem kavu i pustinjske suhe kolače. Svi žele znati od kuda sam. Stranci, pogotovo iz Evrope su ovdje, južno zbilja rijetkost. Domaci su vecinom vrlo ljubazni. Često ne razumijemo niti jednu riječ, ali to nije problem dok imamo pogled, osmijeh, srdačnu gestu i mahanje rukom.

U očekivanju današnjeg čuda, razmišljam o sinoćnoj prognozi. Pijesak nošen olujom iz Alžirske Sahare prekrio je jučer Francusku i Belgiju. To je valjda prošlo, jer cijelim današnjim putem sve je samo žuto i zamućeno uz osrednji vjetar.

Do ovog časa.
Kao da je čula moje misli. Sahara spusti gusti veo od vjetra i pijeska.
Pa evo ti. Što ćeš sada?
Vozit ću, dok se vidi metar ceste, dok mogu izdržati udare vjetra. Rijeke pijeska po asfaltu podižu se u vis nekoliko metara, palim duga svjetla, pa sva četiri žmigavca. Rijetki kamioni voze polako, nekako ih mimoilazim, udari pijeska postaju sve jači, vidljivost pada na metar dva. I zatim najjači udari pijeska, čuje se brušenje kacige i vizira. I napokon kratka bol kada prstom dodirnem metalni dio guvernala. Ovo je granica. Ako bude jače, morat ću nekako zaustaviti, jer bolje da me prevali vjetar dok sam parkiran nego u voznji.
Zaobilazim osobna vozila sa užasnutim glavama koje gledaju luđaka u oblaku pijeska kako im maše.
Na tih 100 km udarci su zapravo na mahove, velika gustoća pijeska i elektrostatsko pražnjenje na prstima traje par minita, onda blaži vjetar, pa opet udari.
U jednoj od takvih zapravo neugodnih epizoda prolazim kraj parkiranog minibusa. Zaustavili su se na rubu ceste prestravljeni intenzitetom pješčane oluje. Scena je nestvarna jer u mene gleda petnestak prestrašenih Indijaca. I ne znam što mi je bilo, valjda ta euforija što sve mogu ipak izdržati i sreća od fantastične ljepote i snage prirode. Pa sam ih pozdravio sa dignutom šakom, u znak pobjede. A nekolicina je na to odzdravila podignutim šakama.

Na koncu sam stigao u grad Ouargla. Koji ima čak i lijepe suvremene tramvaje. Lokalni su mi na francuskoengleskoarapskom objasnili ako padne kiša da će vjetar zamrijeti.
Pala je.

Na žalost kamera mi je bila greškom krivo postavljena pa imam samo ovakvu snimku…