Vrucina se brzo uvukla u jutarnji Marrakesh. Od nocnih 20 dolaskom jutra temperatura raste dva stupnja svaki sat. Bjezim nakon ranog dorucka da izbjegnem guzvu u gradu. Jer taj dio je najtezi, u punoj opremi probijati se kroz pretrpane ulice i raskrsca.

Lijepi i pravi autoput te brzo izvuče iz naseljenih predjela u bordo-oker puste krajolike. Ugodnu svjezinu pri 140 km/h povremeno prekidaju valovi vrucine iz dolina. Uz autoput, pored benzinskih stanica, u ovom dijelu Maroka, cesto se nalaze veliki Evropski i Americki brendovi junk fooda, slasticarnica i coffee shopova. Pa dok na jednom od takvih mjesta pijem kavu najsliciniju mojoj kucnoj, prolazi mi mislima neodredjeni osjecaj da sad putujem u krivom smjeru.

U vruci Fes ulazim u rano poslijepodne. Prvo mi se pokvari raspolozenje kad shvatim da smjestaj nema pristup vozilom niti svoj parking, već moram pjesaciti parsto metara, a zatim zbog otkrica da je hotel zapravo ‘rijad’, a to je stara plemicka kuca u stoljetnom obiteljskom vlasnistvu. Rijadi inace lijepo izgledaju na slikama, ali funkcionalnostost prostora mi do sada nije legla. Otvaraju se uska vrata na viskoj staroj kuci bez vanjskih prozora. Iznutra me zapuhne hladnoca. Znaci gazde su nabrijali klimu. To mi je uzas.

Pet minuta kasnije stojim nepomicno otvorenih usta u sredisnjem, potpuno zatvorenom dvoristu i gledam zidove visoke dvadeset metara, s cetvorim velikim vratima visokim skoro 5 metara. Plocice,stari namjestaj. Nema klime. Hladnoca je prirodna, tj. od stare arhitekture. Dobrodosao u srednjovijekovni grad-dvorac Fes.

Vlasnik vec poznaje takve zabezeknute goste, pa pogleda u moja otvorena usta i kaze: ‘Tu vam je vruci marokanski caj…’. U sobi, kupaonici kao i u cijeloj kuci je stari teski drveni namjesta. Plocice i sarena stakla na prozorima, koji gledaju u unutrasnje dvoriste.

Nakon tusa i sabiranja dojma, tesko se odlucujem napustiti svjezinu i tisinu sobe. Ali moram naci hranu. Tako je u ovom pretrpanom itinereru. Voznja, hrana, spavanje. A sve ostalo je usput.

Ulazim odmah u labirinte Fesove medine: stari dio grada u kojem normalno zive ljudi, bleje turisti, tesko rade prodavaci, hotelijeri i vlasnici restorana.

Dok hodas Fesovim ulicama prolazi te isti osjecaj kao kad ides kroz strme ulice pustog Sela tajnog otoka. Cujes glasove sto generacija koje su zivjele iza zidova i prozora: ovdje plac tek rodjenog djeteta, tamo galama u kuhinji, skripe klupe i kreda na ploči u razredu, kukuriče pijetao, ženski glas koji opominje muža, svađa susjeda, plač udovice, šapat djevojaka, urlik magarca, kašalj starca, priguseni vrisak strasti, molitvu mujezina, zveket žlica po tanjuru…

A zapravo čuju se samo tvoji koraci i razgovor golubova. Hladnoca se zadrzava u uskim ulicama, velika, okovana, izrezbarena drvena ulazna vrata su vecinom zatvorena, neko dijete protrci bez glasa, a iz mracnih prozora okovanih resetkama izvire miris stoljeca. Ni ugodan ni neugodan. Ali svugdje prisutan.

Ovaj kratki boravak u Fesu se uopće ne računa kao ispunjena želja. Ne. Fes se mora ozbiljno, studiozno i polako. Jednom. U ovom životu