Svaki dan se budim u drugom krevetu. I prije nego otvorim oci moram si odgovoriti koji je grad i drzava, i kojim se sve jezicima govori.  To je vjezba svjesnosti i fokusiranosti na Put.

Jutrosnja meditacija prije dorucka protjece u svecanom tonu. Kroz otvoren prozor prati me udaljeni ali gromoglasni zbor vojnika koji pjeva neku himničnu pjesmu. Laayoune je grad vojarni i uniformi pa sve mora biti po PSu.

I sto sad? Sigurno dosadan dan u pustinji.

Prvo me zagrlio vjetar s pjeskom u zraku. Tako da slucajno ove godine ne bih propustio pustinjsku mini oluju. Ne mogu stati jer nema zaustavne trake a Mrcina ne smije u pijesak jer je tri deve ne bi izvukle. Hladno je. Škrguće silikat u zubima, grebe u ocima, sve je zuto i sve se trese. Valovi divljaju, ocean je primijenio boju u tirkiz zelenu, vozim s upaljenim reflektorima i dugim svjetlima. Deve mirno pasu kraj puta. Dobro jutro Saharo.

Zatim uletis u mirniju etapu, iza brijega, gdje se vjetar izgubi. Ravno u teritorij strasne zvijeri: Canis Lupaster. Za prijatelje Zlatni Africki vuk. Pratio me pogledom zabavljen doruckom. Nije razumio zasto ga pozdravljam s uzdignutom šakom.

Na svim ulazima u pustinjske gradove je redovna policijska kontrola. Razne uniforme, ali glavnu rijec obicno vodi sluzbujuci u civilu s trakom na rukavu. On je meksi i prodorniji s neocekivanim pitanjima od obicnog pozornika: čime se bavite, kamo idete sutra… Danas me ipak zaprepastio uniformirani. Nakon primitka pasosa poceo je navoditi igrace Zg nogometnog kluba. Pa sam morao glumiti razdraganost.

Kad se putnik usudi pomisliti kako je sav ovaj trud i napor velika avantura na kubikazi i oktanima, samo za one spremne za izazove, onda mu svemir brzo ilustrira da je nista u usporedbi s pognutim biciklistom koji stoicki pedalira sto kilometare od najblizeg grada, s obje strane. Ipak masemo si, jer znamo koliko nas je malo. I kako je tezak Put koji moramo proci.

Slijecem po gorivo na osamljenu benzinsku. Tu me cekaju dvojica slicnih. Tata i sin, po godinama otprilike kao moja kombinacija. Francuzi na zaista malim Yamahama. Dijelimo slatkise i price, na mojem ne preneugodnom Francuskom. Sin je prvi puta, a ćaća je vec bio stoput motorom u Sahari. Spaljen od sunca i ideja o dalekim cestama, umiruje me da sutrasnji prelazak preko minskog polja i put do Dakara nije neki problem. Za Senegal potvrđujemo da se ulazi samo preko Diama prijelaza, jer na Rossu je deda u Versace majici itd… Oni idu puno dalje u Afriku, ali srest cemo se na nekoj od granica u slijedecim danima.

Danasnja stanica je Dakhla. Poluotok dug 40tak km s pravim aerodromom gdje Evropska krema slijece i odlazi na windsurf plaze sa skupim bungalovima. To propustam i odlazim duboko u poluotok, do samog grada Dakhle.

Smjesten sam u malom privatnom hotelu gdje me vec poznaju. Ili bar tako tvrde. Masina je u dvorišću s cvijećem, a ja trazim bilo kakav restoran, jer je predaleko cekati Iftar. Ali, sve je zatvoreno. Odlazim do uzurbanog placa gdje domaci kupuju namirnice za veceru nakon posta.

Kasno je popodne i pecenjarnice oko placa pripremaju obroke za Iftar, koje ljudi kupuju i nose kuci. Za mene stavljaju stol iza vrata, u interijeru limenog restorana. Kuhar po tuareški zamotane glave i u dugom svjetloplavom kaftanu dodaje porciju pomocniku u ‘civilu’. Uz przene rubice i lignje, domaca lepinja, limeta i ljute paprike.

Poslije Africke vecere, jos lov na fotografije po gradu.

Nocas mi san cuva Bijeli Očnjak.