Danas krecem rano. Šesto kilometara nije puno, ali cesta je bila losa prosle godine, a vjetar nemilosrdan. Voznja ce trajati i vise od 9 sati.

Izlazak iz Agadira traje beskonacno dugo. Moderne gradske avenije susrecu suburbiju. Neizbjezne docker moto trokolice nakrcane stvarima i ljudima presijecaju put mercedesima. Svi trubimo, vicemo, masemo rukama. Na bezbrojnim kruznim tokovima cekam udarac s leđa i mrak. Ali svi se nekako izbjegnemo. Temperatura raste. Prometni inferno pojacava, a svoj obol daju konjske zaprege u polukruznom okretanju preko cetiri trake i duple pune crte, pa konjske zaprege u kontra smjeru i vrhunac, nikad viđena pojava, zlatni graal prometa: kola s galopirajucim magarcem.

Prilazimo oceanu i sve se naglo mijenja. Cesta postaje katastrofalna, jer na ovoj dionici je autoput jos u izgradnji.

Kod grada Tan-Tan prilazi se oceanu sada vec na novom autoputu. Kuce, vozila i ljudi nestaju i pustinja se otvara Pocinje snazan vjetar koji ce biti pratnna do danasnje destinacije – grada Laayoune.

Vjetar me njise u voznji, ulazi u oci, usta, sve je od pijeska. Ipak nije pustinjska oluja kroz koju bi bilo nemoguce voziti (moguce je, jer sam probao ali nije pametno). Danas je to tek snazni vjetar koji drzi vecinu pijeska pri zemlji i stvara brze potoke pijeska po asfaltnoj cesti. Boja pustinje se mijenja u sivo zutu. Valovi se pjene u daljini. Parsto kilometara tako masina trese, poskakuje, stenje kao da ce se raspasti. Pijesak me siba po tijelu, grcevi u sakama koje obuzdavaju guvernal… Pa, po ovu srecu i mir sam dosao.

U daljini silueta u jellabi sa špičastom kapuljačom. Rijetki pustinjski ljudi kraj ceste danas. Projurim kraj njega kroz oblak pijeska i urlanje vjetra. Ali primjetim u djelicu sekunde kako me njegove oci prate, a ruka sa skupljenim prstima pokazuje prema ustima.

Sad treba zaustaviti podivljalu lokomotivu. Parsto metara dalje okrecem se preko cijelog pustog autoputa i stajem kraj brata. Podize glavu ali pogled mu ostane pognut.

Vadim sto imam: konzervu tune, cokoladne karamele. Razmjenimo osmijeh da sakrijemo tugu. U retovizoru vidim pozdrav.

Kasnije samo sunce, vjetar i pijesak. Meni dosta.