Tiho jutro u Rabatu zamotano u maglu oceana. Ona nije onako teska i pateticna kao panonska koja zatvara prostor, navješta opću propast, a na tuzne muskarce djeluje kao Rahmanjinof. Ova oceanska je vise kao dim nakon ugasenog pozara. Po nebu gaču galebovi.

Dva sata je ranije nego u mom Evropskom zivotu, pa si djelujem kao da sam rano krenuo. Hotelski dorucak i svi obroci su manji i skromniji kako se propada prema jugu. Treba se prilagoditi. Samo kave dajte neumjerno. Jer utjehe nema u vodi.

Vrlo brzo, nakon Rabatske obilaznice proguta te uzareni krajolik. Smeđa, žuta i crvena: zemlja, trava i rijeka.

Kako se temperatura penje tako putovanje postaje tesko, kilometri sporo klize. Benzinske stanice su jedini hlad. Na njima rade pustinjski ljudi koze potamnjele od sunca, vjetra i pijeska. Svi ljubazno pozdrave i pitaju te kako si. Kratko popricamo, otpijem gutljaj vode, pojedem zalogaj pečene banane iz lijevog kofera, i krenem dalje.

Do Agadira, a to je na pragu Sahare svi su zahodi besprijekorno cisti.

Zadnjih dvjesto je bas vruce i na visini preko 1200m. Godisnje doba se promijenilo iz zrelog proljeca u vruce ljeto. Sto me tek ceka u Mauritaniji?

Agadir, to afričko mondeno ljetovaliste je jos u predsezoni. Domaci nabijaju lopte po plazi. Cijeli grad je permanentno u izgradnji i propadanju. Deset kilometara novih zgrada i ulica prosarano je propalim hotelima i zatvorenim restoranima otpalih fasada. Novo i supermoderno raste ne dirajuci rusevine neodrzavanih zgrada. Ne prigovaram, vec se cudim. Ceste su stalno u izgradnji, ali nikako da se sve poveze. Ulicna rasvjeta je dobro slozena, parkovi i stabla su strucno oblikovana i odrzavana. Samo fali to nesto.

Hodam par kilometara bos po morskoj pjeni. To mi vraca snagu.

Sutra putujem po odrapljenom dijelu karte. Desno ocean, lijevo Sahara.