Iz Fesa jutros putujem po autoputima do Tangera. Svjeze je i oblacno. Intenzivno zelena brda Maroka. Cijelim tijelom zelim kavu, ali to se ovdje ne kuha. Najblize sam stigao do kave u Americkom fast food restoranu na odmorištu. Imaju masinu za espresso. Eto. I to sam napravio.

Tako da mogu sa smjeskom pratiti kako mi prometni redarstvenik pomno ispisuje cestitku za prekoracenje arapskim pismom. Prebrzo odlazite iz Maroka. To se tako ne moze. I drugi put pazite. Bez osmjeha mi vraca rezervnu kopiju vozacke dozvole, jer sam original zaboravio doma na stolu.

U Tangerskoj luci mi javljaju da je trajekt na koji sam zurio otkazan i da moram jos dva sata ostati u opet suncanom Maroku.

Drugarica carinica od prosli puta sretno upisuje podatke u aj ti sistem, koji radi i pita kako mi je bilo i potvrđuje sa ” inšallah” da ću doći na godinu po istom poslu.

Na parkingu luke otkrivam novog Nemca. Ovaj puta mladi ali iskusni off road jahač trideset godina stare i hrđave Yamahe sa sicem od crnog ovcjeg krzna. On ne ide cestama vec brdima i plazama.

Glasno se smijemo dok prepricavamo zgode sa putovanja. Sve kako ne bi primjetili da nas brod odvozi iz africke divote natrag u stvarnost.

Zastajem u suton, na brdu iznad luke da mahnem Africi u daljini.

Hladno je i bas je prosao pljusak. Težak miris borova južne Andaluzije prati me stotinjak kilometara kroz noc i izmaglicu sve do kreveta.

Sad cu zatvoriti oči i čekati…