Danas samo cesta i sunce.

Ona strasna ruta od prekjucer, onih 500km uzasa i vjetra i pijeska i loše ceste i zavoja i na kraju ledenog sumraka danas po suncanom danu izgledaju kao voznja do Crikvenice.

Dobro, vjetar postoji, ali nije pustinjska žuta oluja. I deve nisu bas jadranske. Primjecujem vise imigrantskih naselja. Kolibe su to, na pijesku, iznad oceana napravljene od najlona i stvari odbacenih uz cestu. Sto se sapce i sanja u tim sklonistima koja drhte na vjetru. Mozemo li mi koji imamo sve uopce pojmiti sto znaci biti gladan i zedan, a opet sretan jer si daleko od jos veceg zla. I nemati nikoga poznatog vec samo stranca za kojeg ne znas sto ti nosi.

Prolazim polako kroz pustinjske gradove. Trgovine, automehanicarske radionice. Sajmeni dan u jednom mjestu. Ergela divnih moto trokolica marke “Docker” ceka ispred tezgi da ih se zaposli. Nemam dobre fotografije tih vozila. Ali cijeli Maroko kao da funkcionira uz pomoć ta tri kotača. Neki su pretvoreni u hladnjače ili male trgovine. Vozači su većinom obučeni u post apokaliptične madmaxovske outfite visoke holivudske produkcije: obavezne marame i turbani oko glave s nekom formom kacige ispod koje je i šilt kapa, teške vojničke čizme, khaki hlače sa stotinu zakrpa i jakne pilota vojnih aviona iz prvog svjetskog rata. Sve zapravo izgleda vrlo funkcionalno, sa stilom i prilično macho.

Dnanašnji povratak u Agadir je i službeni izlazak iz subsaharske zone. Odlazim u noćnu šetnju do oceana da se pozdravimo. Vjetar, pijesak i zvijezde [naslov posta napisan na Berberskom pismu Tifinagh, prema naslovu knjige od Saint-Ex]