Danas stižem do najdalje točke do koje mi je dano ući u Afriku. Na samo dva dana vožnje udaljen od Senegala i divnog Dakara. Ali moram natrag. Da nesto ostavim i za drugi put

Put je pustinjski, ali vjetar se smilovao, pa i pješčanih zapuha na cesti nema previše. Mašina prede dugih 650km.

Nepažljivom promatraču ravna autocesta kroz pustinju djeluje monotono i nezanimljivo. Priča je sasvim druga. Život ovdje teče skrivenim putevima.

Iznenada se pojavljuju krda domaćih životinja, kako kaže prometni znak. Većinom su to melankolične deve dugih trepavica i magarci stoici, samotnjaci ili u manjim grupama. Velike obitelji umiljatih pasa lutalica drže se hlada benzinske stanice. Svako policijsko patrolno vozilo parkirano kraj barikada ima jednog velikog psa lutalicu koji spava u njegovoj sjeni.

Nakon ulaska u Zapadnu Saharu, policijske kontrole su sve češće. I svaki put ista priča: molim vas pasoš. Ooo, Joussuf, pogledaj Luka Modrić i pokazuje kolegi u otvoreni pasoš. Naginjem se i ja da vidim čiji sam im to dao dokument. Dalje je sve puno osmijeha i zelja za sretnim putem.

Uz cestu ili u daljini pojave se niotkuda pustinjski ljudi. Glave pažljivo zamotane da se zaštite od prestrašnog vjetra i sunca. Nekoliko slojeva različite odjeće čuva toplinu. Na leđima torba u kojoj nose cijeli život. I odjeću “za bolje” ako do toga ikad dođe i mali zavežljaj s najsvetijim uspomenama i hranu koja moze stajati dugo. Hodaju po pustinji. Kad se umore sjednu i zaspu. Toliko su daleko od naselja da sigurno nisu pješaci u prolazu. Ne stopiraju, ne mašu. Neki od njih su stigli čamcem u bijegu od užasa gladi i rata.

Prolazim kroz nakoliko pustinjskih gradova. Svi imaju portal kroj kojih se službeno uđe u grad. Iza njega slijedi široka avenija sa uličnim lampama posebno dizajniranim za svako mjesto. Kuce su ravnih krovova i pastelnih boja. Sve je skromno i minimalistički.

U Dakhlu stižem u sunčano poslijepodne. Taj gradić na poluotoku dugom pedesetak kilometara zapravo spada među poznatije windsurf lokacije svijeta. Prizor je nestvaran nakon toliko kilometara žutog pijeska. Na nebu je nekoliko stotina šarenih zmajeva koje obuzdavaju njihovi jahači u neoprenskim odijelima.

Nakon večere hodam u sumrak po tržnici u skromoj četvrti. Tražim voće za sutra i motiv za koju zanimljivu fotografiju.

Pravi putnik mora završiti dan sa zahvalnošću zbog svega dobivenog. Našoj majci Africi.