Krivudava cesta te vodi kroz naselja sve dublje u pustinju. Jos uvijek sitno raslinje i pokoja palma.

Mnogi vozači motora i kamiona imaju potpuno zamotane glave i suncane naocale umetnute u maramu. Policijske kontrole su sve cesce. Prvih par stotina kilometara kontroliraju brzinu a zatim stvari postaju ozbiljne. Kamo idete, gdje cete odsjesti…ali svi ljubazni i srdačni. Dolaze turisti. To je dobro. Makar i ovakvi luđaci s motorom.

Odmah iz grada Tan-Tan, gotovo je s polaganim uvodom u roman pustinje.

Da se upoznamo, ja sam Sahara i kao ocean koji me dodiruje, ovdje ja odredjujem pravila. Probaj kako ti se sviđa ovo sto danas nudim.

Vjetar pocne iznenada, udari me s boka, žuta boja zamuti nebo, pijesak ulazi u sve otvore, hladno je, sunčano, vidljivost 30 metara, upaljena svjetla na vozilima, opasni pjescani zapusi na cesti koje ne mozes izbjeci, kamioni voze nagnuti od vjetra, zavoji, losa cesta, povremeno novi, nedovrseni autoput. Motor se ljulja pod udarim vjetra. Tocim gorivo u svakom mjestu, jer ne znas kad ce slijedeca benzinska. Ipak dovoljno su česte. Za sad.

Cijelim putem, cesta ide na visini 20-50 metara iznad povrsine oceana. Zavrsava okomitim hridima pa se obala većinom ne vidi. Tamo gdje su hridi odronjene vide se bijeli podivljali valovi kako udaraju u stijene. Vjetar stvara vodenu maglicu koja se mijesa sa sitnim pjeskom u vjetru, pa se taj mort lijepi po opremi, viziru, retrovizorima, vjetrobranu. Sve je žuto i mutno i zamrljano.

Put se oduzio. Suton je i vozim izmedju dina obasjanih srebrom kraja dana. Nema kamiona, ni ljudi ni deva. Deseci kilometara oko mene umirujuce samoce i pustinje. Divota eskapizma na vrhuncu.

Ulazim u Tarfayu u mraku. Iftar je prosao i sve se polako zatvara. Nalazim neki hotel. Mašina je u hodniku hotela. Vecera je iz kofera motora. Konzerva i dvopek.

Ali ni ovdje nisam sam. U Tarfayi je dvije godine zivio Antoine de Saint-Exupery i crpio inspiraciju za svoja djela. Tako da je sve nekako opet na pravom mjestu…