Tko je to dosao prvi jutros na parking pristanista u Tarifi? I gnjavio sluzbouljudne mornare na svim jezicima, s pitanjima ide li brod i moze li se preko i kad krecemo i gdje da se stanem…

Sve je prilicno organizirano. I karte i brod i mala Marokanska policijska stanica na trajektu sa saletrima i ljubaznim policajacima koji lupaju stambilje. Dok nismo pristali.

Tada su dva drugara Talijana na GSu, jedan drug Nemac sa mićom Yamahom i tamburom na leđima, te Crna Zvijer sa Onoga Svijeta Gladna Kilometara i Pustinja pod mojim rukovodstvom izletjeli iz utrobe broda i stali u prvi red do mora, kod drugarice carinice, kako bi sto prije uletjeli u vrevu Tanhgersku.

Kako je to bio “prvi dan” da putnici s vozilima mogu pristupiti, tako je krepo sav softver i hardver koji imaju na raspolaganju. U slijedeca dva sata instalirali smo printer na kompjuter. Pa kompjuter na printer pa su sve odnijeli i donijeli novo.

Ne bi li kako pridobio njenu paznju i sto prije otisao van, obracam se drugarici carinici tonom građanski pristojnog flerta: da kako ide i jel joj tezak dan. Nije, odvrati, samo je sve crklo. O, zao mi je. Ma nema veze, odmahne ona rukom. A sto pedeset poludjelih vozaca joj prisnaži divljački trubeći, kako ni njima nema veze …

Zatim su dosli svi informaticari, pa njihovi sefovi i na kraju sam Sef Sefova

Za to vrijeme smo Nemac U. (66) i ja (56) u hladu žvakali moje datulje. On je dosao na faking mjesec dana, jer je u penziji, nakon sto je prije deset godina poludio na poslu. A tamburu vozi na leđima, tek tako. Ne zna bas svirati ali bi mu moglo doci da razgali dušu dok planduje u Maroku.

Nakon dva sata cekanja i u divnom raspolozenju jurcam prema danasnjem cilju: hotelu u glavnom gradu Rabatu. Kako nisam stigao promijeniti lovu u Dirhame, onda fektam službenike u naplatnim kucicama da uzmu Eure ili da me samo puste. Stos “danas je moj prvi dan u vasoj divnoj zemlji” pali, jer em je istina em dvije godine nitko nije dolazio s vozilom (virus itd).

Kasnije, na moj uzas ispada da je hotel iz slikovnice, koji sam rezervirao on-line u stvari usred stare jezgre i bazara.

Vozim usijanu Debelu Zvijer na prstima kroz kolone zena, djece,staraca, invalida u kolicima, prosjaka, trgovaca i mačaka. Na najužem dijelu, iz suprotnog smjera dolazi rikša, motor trokolica s vozačem i obitelji Indijaca na godišnjem. Mimoilazimo se dodirujuci, masina stenje, ja psujem, a trgovac sa strane nam svima uvaljuje još vruće lepinje. Napokon kraj agonije. Otvore se hotelska vrata, glava proviri i kaze, ne nemamo parking ni garazu, ali tu odmah preko, dvije ulica desno, jedna lijevo pa 500 metara ravno i imate divan parking…

Sat vremena kasnije, osvjezen tusem i obucen kao zapadni turist u Rabatu, trazim motive za fotografiju, mjenjacnicu i buduci, potencijalni restoran u kojem cu nakon Iftara moci dobiti veceru.

Opcenito u zadnjem satu posta, prije iftara, obcinstvo zna biti razdrazeno, pa poleti koja glasnija rijec ili mlada heroina, sluzbenica McDonaldsa uzme letvu te njome kao zaprijeti dostavljaca na biciklicu. Ali to je samo da pridobije ovacije publik. A i, cujte, nekog reda mora biti.

Dosta za danas. Sutra silazimo jos juznije.