Savršeni dan za ceste. Sunce i vjetar, oko 20°C.

Silazim s autoputa za Lisabon. To znaci krivudavim cestama, preko brežuljaka, u male gradove i sela u nekom polaganom ritmu. I puno tunela od borova i eukaliptusa.

U jednom selu, na benzinskoj mi daju popust, pa sam obećao da ću se vratiti.

To je zapravo već drugi put da idem tim putem. I nisam ga zaboravio.

U Lisabon dolazim u rano popodne, u travanjsku vrućinu. Potpuno pogrešno uzimam lokalni bus za centar. Upadamo u prometni užas i nakon preduge vožnje izlazim još uvijek u predgrađu.

U skoro dvosatnom brzom hodanju penjem se strmim putevima, zalazim u male sokake, vraćam se iz slijepih ulica, silazim niz preduga stepeništa. Polako pada noć koja izvlači bića na cestu. Smiju se, viču, toče sangriju, žvaču krokete od bakalara, stoje u redu pred restoranima, vire iz birtija, slikaju selfije, mjerkaju dekolteje, zamotani u šalove i kapute. Jer kad sunce zađe, atlantski je vjetar nemilosrdan.

Gdje pojesti topao zalogaj u stranom gradu, a da nije fancy interijer s pretjeranim cijenama, niti prčvarnica s pomfrijem utopljenim u majonezi?

Čini se da je u svakom gradu uvijek ista formula za dobru kuhinju: tamo gdje već duže vrijeme kuha obitelj.

Ako su opstali neko vrijeme kao restoran, i kao obitelj, onda je to ljubav. Tada ta ljubav stiže u porcijama pred tebe.

Svježe, jednostavno i fino.

Morao sam provjeriti taj intimni odnos Portugalaca s ribom koja uopće ne postoji u moru kod njih.

Bakalar je bio na žaru. Vilicom ga listaš, a na svakoj stranici piše: dođi opet.

I bonus: u reš zapečenoj i mirisnoj koži postoje neke poveznice s lastovačkom murinom. Možda bi se genetskom analizom moglo…ma

Čekam tahi na cesti s osmjehom djeteta. To privuče pažnju iskusnog dilera, kojih na žalost još uvijek ima usred centra. Kaže imam fine robe, baš nešta jako dobro, jesi li siguran…

Zakasnio si. Već sam pod utjecajem Grada i hrane i sreće…