Sunčano jutro u Metropolisu.
Tek drugi dan na ovom putu kad ne prolaze kilometri i ne moram misliti na organizaciju, vrijeme, raspored, lokacije, koja je valuta i kako se kaže dobar dan i hvala.

Utroba grada vrije od svanuća. Čujem ih kroz prozor. Tramvaji, motori, policajci, gurači kolica, otvaranje rolo vrata trgovina, kamion dostave, trgovac viče na kalfu, kalfa na pomoćnika kalfe…

Prije duplog espressa s uštrcajem (napokon) prvo ono najvažnije. Za deset minuta sam pješice kroz gužvu do Misir bazaara – bazaara začina. Misir je na Turskom i Egipat i kukuruz. Da ne ulazim sad u to.
Uglavnom u bazaar začina ulaze samo turisti. Mi domaći kupujemo u ulici uz zid bazaara. Tamo su cijene normalne i ponuda je odlična.
Greška je samo što sam odmah probao sedam vrsta tucane paprike. Pored traženog, toplo ljutog, mirisnog i medenog Aleppo pul bibera morao sam probati i tu Urfu i Maras.
Zadnje čega se sjećam prije bljeska atomske bombe je da se smijem s trgovcem koji drži veliki miščafl pun tucane paprike pod nazivom ‘čili za punicu”.
Nakon toga pun afrenalina, daščući isplaženog jezika bježim kroz katakombe stakla, pleha i kerefeka do hipsterajskog kafea.

Poslije kave obavezna posjeta najmirnijem mjestu u Metropolisu. Građevini, remek djelu arhitekture, džamiji Süleymaniye ili kako je zovu ‘Plava’, makar se Plava stvarno zove jedna malo niže…ma.
Ovdje građevini izgovorim sve što me muči, zahvalim se svemu što sam dobio, odmorim na mekim tepisima u svježem interijeru. Osjećaj je kao nakon dobrog plivanja. Nestane napetosti i briga i boli.
Napravi se mjesta za nove.

Kratki odmor, pa brzom brodskom linijom za 15 minuta do kvarta/grada/općine Kadiköy.
Po preporuci.
A tamo…, vajb metropole, samo bez napornih turista i trgovaca koji ti se ulove za svaku nogu.
Opuštene ulice teku, psi i mačke u suživotu, nahranjeni i s kućicama na javnim površinama, tetovaže na trticama i dekoltejima. Sve je na svom mjestu. Odlična ulična hrana.
U jednom momentu frcne iskra između dječaka na motoru i gospodina vozača, koji je već iskočio iz auta da obrani čast svojem staračkom staležu. Ali ulica je bila brža. Prolaznici ih tapšu, grle, sve je u redu, dečko je mlad, nećemo se tući, bit će dobro…
Slow motion se ubrzo nastavi u gutljaju pive, osmijehu dame za stolom restorana, gladne svog kavalira.
Čak je i ulični prodavač sirovih dagnji s limunom zabunom stavio jednu u usta.
(to je jedino šta se ne smije jesti u Istanbulu).

Došle su i trešnje, čarobne turske kiraz. Velike, mesnate i slatke. Još nema crnih, koje su slatke do gorčine.

Na povratku duga šetnja do prečkog Istanbula. Pozdravljanje s gradom i putom. Sutlaç. Čaj.
Hvala.