Četvrtak 22.5.
Oblacno i prilicno svjeze.
To znaci sva oprema na meni i jos kisni kombinezon povrh svega.
Iz Madrida autocestom u smjeru Toleda.
Cilj je Portugal. Centar Lisbona i koliko se moze vidjeti u jednoj veceri.
Pored nas promicu sve žući Španjolski pejzazi kako idem prema jugozapadu. Samo krosnje maslina postaju ogromne.
Odmah nakon ulaska u Portugal stajem natociti. Krivi kut pistolja za gorivo i svi smo okupani benzinom. Potom sladoled od karamela s okusom 95 oktana.
Odmah nakon ulaska u Portugal stajem natociti. Krivi kut pistolja za gorivo i svi smo okupani benzinom. Potom sladoled od karamela s okusom 95 oktana.
Pejzazi Portugala su nagli rez zelenila. I dalje maslinici, ali drugaciju sliku krajoliku daju visoki borovi s okruglim krosnjama na vrhu stabla.
Ulazimo u centar Lisbona preko nekoliko kilometara dugackog mosta iznad mora.
Prvi dojam iz te, pticje perspektive je velika luka i grad na brezuljcima.
Drugi dokam je kako je ovdje vrijeme stalo u nekom slatkom trenutku.
Berta se muci kroz gust promet i strme i uske ulice isprepletene stogodisnjim tracnicama i zakrpanim i nezakrpanim asfaltom.
Nalazimo lokaciju hotelića i jedva parkiram na toj strmini. Ali nitko se ne odaziva na zvono niti na telefon. Prilicno opustena i lakoćemo atmosfera koju su mi spominjali.
Meni pase. Nalazim drugi hotelić u istoj ulici. Stepenice tako strme da bih u cetrvrtu mogao udariti čelom. Soba izgleda kao studentski stan u potkrovlju. Prije sto godina. Samo nema petrolej lampu vec elektricnu. Valjda.
Al svi su ljubazni i sve je za sitnu lovu pa mi je to dovoljno.
Ostavljam Bertu na malom trgu kod crkve i muzeja i nadam se najboljem.
Cekam glasoviti tramvaj br. 28 koji ce me odvesti u staru cetrvrt
Alfama. Ovdje pocinje show. Tramvaj stize iz pokrajnje ulice i iz pocetka 19. stoljeca. To je zapravo vremenski stroj u obliku tramvaja. Nakrcan domacima i turistima koji putuju u neko drugo vrijeme. Domaci smireni a turisti uzbudjeni. Tko zna u kojoj cemo godini izaci? Na prijevoznoj karti nije naznaceno.
Voznja na momente postaje dramaticna. To sto se strmoglavljujemo niz okomite ceste je shvatljivo, al kako se sve ne raspadne prilikom uspona? Skretanje kroz nezamisliv tlocrt ulica je novi rizik. Za putnike (pogotovo gradske frajere koji vise s vanjski strane vrata) ali i za prolaznike. Jednu histericno nasmijesenu gospodju turisticu prolaznici zgrabe i izvuku iz procjepa koji se stvorio izmedju tramvaja i ugla kuce u zadnjem momentu.
Unutar vozila su naljepnice s upozorenja o dzeparima. Rade ljudi. Idu na posao tramvajem. Kako je neopisiva guzva i stojimo stisnutih tijela, svaki pa i najmanji pomak ruku pokrece poglede oko tebe. Prvo te pogledaju u lice pa u ruke. Razradjujem plan: ako me izdzepare najbolje da i ja nekoga. Ako svi tako onda bi saldo cijelog tramvaja bio na nuli i mozda dzeparski obrt postane besmislen.
Stizemo u kvart Alfamu.
Kuce su jos starije i ulice strmije. Pored vecere koja mi opet kasni velika mi je zelja vecer plakanja uz fado.
Ipak to je nemoguce organizirati. Kao i sve dobre stvari i fado je pretvoren u industriju za brzu komzumaciju. Pravi fado se jos nadje na nekoliko mjesta ovdje u Alfami u restoranima uz kinzumaciju pića ili hrane, ali tek iza 22 sata. To ne mogu docekati s tempom od 700km svakog dana.
Veceram u domacoj gostionici na trgu ispod Alfame. Duga setnja po gradu. Kratko svadjanje preko telefona s hotelom koji mi nije odgovarao na pozive.
U tijeku je neko nogometno prvenstvo pa spanjolski klubovi igraju utakmice bas u Lisbonu. Osjeca se dio ludila na ulicama. Bjezim od toga preko srebrne i zlatne ulice. Dileri mi na svakom koraku nude shortcut do srece. Sto me brine da moram poraditi na imidzu, jer koliko vidim parove drugih turista ne nude.
Vecer pada i Lisbon se budi. Fado se cuje s razglasa, restorani, zivi bendovi na cesti, grupe nasmijanih domacih i stranaca oko stolova s picem.
Šoferi idu u krevet.
0 Comments