Subota
Jutros dulje ostao u krevetu.
Cijelu noc mi je odzvanjao flamenco u glavi. Uz veliku jeku…
Izlazim iz fenomenalne Sevilje.
Vidjet cemo se opet.
Kratki “kontinentalni” dorucak u sjajnoj krcmi kraj autoputa.
Sredisnji dogadjaj dana ce biti dzamija u Cordobi.
Prvo je bio Rimski hram boga Janusa. Pa na njemu katolicka crkva. Zatim oko 700. godine kad su muslimani zavladali i kao pobjednici u ratu otkupili dio crkve da bi je poceli dogradjivati za dzamiju.
I jedni i drugi istovremeno koriste razne dijelove zgrade za svoje obrede.
Kasnije, vladari katolicima pomazu u obnovi drugih crkvi i otkupljuju ostatak ove zgrade, te tijekom dvjestotinjak godina grade dzamiju u zelji da bude velicanstvenija od Jeruzalemske, Damaške i Bagdadske.
Osobitost je sto mirhab ne gleda prema Meki kako je to obicaj, vec prema jugu.
U trinaestom stoljecu vlast opet preuzimaju kršćani i krecu u gradjevinske zahvate uz dozvolu kralja pobjednika Charlesa V.
Minaret su pretvorili u toranj i slozili katedralu. Kad je Čarli to vidio uhvatila ga ja mala snaga pa im je rekao:”Jednu jedinstvenu gradjevinu ste pretvorili u nesto sto se moze vidjeti bilo gdje”.
Tako je ostalo do danas.
I sad sam usao u taj povjesni gradjevinski i religijski gulaš.
Ipak, osjeca se sto su prvi graditelji, arhitekti i umjetnici htjeli ostaviti svijetu.
Ovdje je i prikaz srednjovjekovnog blogera:
Dan u Cordobi je postao vruc, ali podnosljivo, kako ce to tek za koji tjedan biti. Neki je poseban dan i stare obitelji su u tradicionalnom outfitu.
U blizini se sprema pravi praznik za oci: najbolja odjeca iz dobrih starih vremena, rasni konji i fijakeri. Pretezno zene drze uzde. Sto je obicaj i u ostatku svijeta.
Snimio sam sve 32 kocije, pa cu to postaviti na blog kasnije.
Berta i ja smo stajali pored ceste i privlacili poglede dama, gospode i konjusara.
Najbolja stvar je dosla na kraju.
Kolona fijakera se zavrsila s dvije dame, svaka na svom konju, u dugim haljinama, na sedlima za bocno jahanje (obje noge na lijevom boku konja).
Konji na lijevoj strani konjske guzice imaju brand, davno vrucim zeljezom u meso utisnut žig s inicijalima.
Dame su uzvratile damskim osmjehom, a Berti i meni se razvukao osmijeh oko glave: na guzici konja su bila otisnuta slova ‘GS’.
Ista smo familija.
Nakon Cordobe se penjemo na autoban.
Odabirem odlicno mjesto za rucak. Pravo kamiondžijsko svratiste s velikim i ukusnim porcijama.
Ono sto je u Spanjolskoj sjajno su nadstresnice iznad svih auto parkiralista na stajalistima, kod restorana ili benzinske.
Hlad se ovdje uzima vrlo ozbiljno.
Letimo po autoputu.
Slijecemo u Valenciju. Samo na spavanje.
U hotel studentskog centra ‘Galileo Galilei’ u predgradju.
Znamo li većeg individualca u to vrijeme?
Studentski dom se dijelom iznajmljuje kao hotel s jeftinim i cistim i jednostavnim sobama. Pri tome su vrlo duhoviti jer je u sobi pripremljen letak sa sloganom:”Vas odmor je nas kompromis” i pored toga cepovi za usi.
Kako je vecer nekog finala nabijanja lopte nogom, a Spanjolci su u finalu, onda su cepovi za usi dobrodosli.
Uvijek se nadje grupica studenata koja umjesto da se bavi knjigama i studenticama urlanjem oponasa glasanje glasnih zivotinja.
Kompromis.
0 Comments