Kao jedinu terapiju protiv neizlijecive insulomanije.

Nakon nekoliko dana tretmana opojne imortele, slanog vjetra, zaglusen ditirambom, paukove svile omotane oko glave, izmucen hladnim dubinama, mastan od maslina i nogu duboko u pudrastoj crvenoj prasini bit cu proglasen  princem egzilara.

Izlijecemo iz garaze u sivo ponedjeljacko jutro i vremensku prognozu olujnog vremena slijedecih sto godina. 

Oktavijanov grad nas nijemo pogleda i gradjanski zaprepasteno zakoluta ocima.

Zato mi po plinu, nakon dva tri raskrsca prelazimo Rijeku i nestajemo u sivom.

Kasno sam primjetio da je doslo do greske u sustavu za upravljanje, navigaciji, pobuna posade, u ovom slucaju zapravo Masine….

Krivo smo skrenuli. Umjesto na Jug nas vuce nesto na Istok. 

Pokusavam zaustaviti, ugasiti struju, okrenuti guvernal. 

Berta me otela.

Svaki otpor je uzaludan.

Opet smo na Staroj cesti. Iste stanice, carine, uniforme, zastave.

Svi nam masu i zele sretan put. Dok druge skidaju do gaca i rastavljaju auto do rinfuze.

Kisa/sunce/kisa/sunce/bambi napolitanke.

Berta se smilovala i odvezla me kod gazda Rajka u Nis na najbolju pljeskavicu i sopsku salatu. Porcije su za Velog Jozu.

Dok gutam vraca mi se zivot i snaga. Gledam Nislije dok prolaze. 

Zene su ovdje nevjerojatno i neupitno zenstvene u svakom svom atomu.

Masem drugaru iz mjenjacnice koji je pazio da gradsko komunalno ne odnese bezobrazno parkiranu Mrcinu.

Mi idemo jos juznije.

Odjel navigacije nas vodi najmanjom lokalnom cestom od Niske Banje do Pirota. Gradi se autoput za Bugarsku i desetak kilometara vozimo kroz bordo pirotjansko blato. Kuce u Niskoj Banji pamte neke sjajne dane.Ali jako davne.

Vozimo dalje bez naselja, krivudavom, uskom cestom, kroz sume i preko brezuljaka u koje su se zabili pamucni oblaci.

Sipi rosulja. Prekriveni smo bordo tockicama.

Na izlazu iz Srbije najopakiji policajac sa dvjesto kila zive vage predamnom rukama njise francuski kombi sa pet izbezumljenih glava. Nesto su krivo rekli. A vjerojatno im je samo tablica francuska, dok su duse slavenske…

Okrece se prema meni i kaze “Izvolite!”

Dam pasos, a on raznijezeno pogleda Debelu, pa strogo mene i rikne saptom “Prijatan put”.

Na Bugarskoj strani kroz prozorce proviri preplanula i obrijana glava sluzbenika u kosulji bijeloj od reklama za detergent.

Par metara dalje opci potop granicnog prijelaza: plivamo izmedju dubokih graba s vodom koja se prelijeva s ceste na njivu. Policajac vristi na zenu koja metlom tjera milijune kubika blatne vode. Vozim stojecki jer smo u vodi do pola kotaca.

Sastrane je freska od tri sofera koji sve to sutke gledaju, stoje ko ukopani, a od usta preko majica do crnog asfalta popadale im ljuske kostica. Zena s metlom pogledava i ceka svoj trenutak da prodje potop pa da ovima pomete te kostice.

Mi jurimo do centra Sofije.

Susretljivi liftboj u hotelu nalazi sigurno skroviste za Bertu. To je back office kuhinje gdje konobarice dokaze zapaliti, a cistacica dozivljava slom zivaca jer od Masine vise ne moze do zutog i crvenog kontejnera za smece, pa sve ljutito baca samo u zeleni. Liftboj namiguje da je sve u redu.

Tus/krevet/caj/toblerone cokolada.

Centar grada drugi put.