Sto je zajednicko blago smetenom Svicarcu na maloj Hondici, skupini sredovjecnih Britona promatracima orla ribiča u kamperu zamazanom od Africkog blata i Shefchet efendiji izgorenih ušiju i bijele brade na crnoj lokomotivi umrljanoj prahom pustinjskog začina?

Prije nego rasvjetlimo sudbinu ovih junaka, vratimo se na pocetak dana.

Na terasi hotela u gradu Dakhli, s pogledom na ocean i obliznju divovsku kasarnu, skupljaju se gosti na blagdanski dorucak. Drugi je dan Bajrama i svi su u svecanoj odjeci, sto znaci da sam teska srca i preko reda izvadio novu majicu.

Gospođa Fatima, vlasnica hotela/kuće i visoka crna dama s perlama u pletenicama docekuju goste i raspoređuju ih po stolovima. Svi uglas cvrkuću, osim jednog koji sklopljenih ociju guta kavu i čezne za praznom pustinjskom cestom. Ali prvo dorucak. Kod gospođe Fatime se inace doruckuje fino. Marokanske placinke svih vrsta, a meni najdraze beghrir, s medom ili sirupom. Omlet, narancin sok, puno malih keramickih posudica slicnih tajine, u kojima se krije pekmez, med, tahini…Danas je na stolu i velika blagdanska cokoladna torta. Prhkog tijesta, vrlo umjereno slatka s nekim dalekim orijentalnim okusom, za koji nisam siguran da li je kardamom, muskatni orascic, anis, cimet, ili sve zajedno.

Pored mene sjedi par mladih Njemaca i nakon prvog zalogaja vec kokodacemo o njihovom wind surfanju i mojoj narkomanskoj ovisnosti o voznji kroz pustinjski prah.

Kasnije, dok trpam stvari u kofere, surfer pita moze li slikati Crnu, jer da njegov fater radi u bemweju i vozi jos stariji model (R 1100 GS), pa ce on pitati fatera…

Napokon opet na cesti i u miru stotina kilometara tisine. Divan suncani dan, umjereni vjetar, ali malo hladnije, nego u Mauritaniji, pa se moram bolje umotati. Ucini mi se kako prebrzo napustam pustinju, pa cesto zastanem i slusam tisinu pijeska.

U Dakaru sam zaboravio namazati vrat i usi kremom za suncanje, pa me spalilo do otvorenih rana. Za vrat nije problem ali usi su se inficirale od cjelodnevnog nosenja kacige, pa sam za sobom ostavio krvav trag po hotelskim jastucima na veliku radost Mauritanijskih muha. Spasila me Pantenol krema i sad je sve OK.

Za danasnje konaciste, umjesto garnizonskog grada Laayoune odabirem hotelic u obliznjem mjestu kraj oceana. Pravi pustinjski gradic koji zivi na rubu oceana, ali mu ne prilazi. Ne postoji plaza, vec se obćinstvo skuplja u lijepo uređenom parku. Dame u blagdanskoj odjeci i finom parfemu koji za njima ostavlja trag u nosnicama stranca.

Stranca izbezumljenog od gladi, koji trazi bilo kakav otvoreni restoran. Razmicem zavjese i ulazim u jednu povecu kavanu/restoran. A unutra trzgicno prizor iz Trnoružice. Na brojnim stolicama polijegali muskarci vecinom nosova zabijenih u mobitele ili potpuno zaspalih s glavama na stolu. Kroz mali prozor vidi se i kuhar koji kunja nalakcen. Ceka se vecer, pa ce tek onda sve zivnuti. Kasnije, u malom samoposluzivanju, gdje se tjestenina prodaje na kile kao secer i brasno, ljubazna ekipa mi objasnjava da ovdje nista ne radi i da se treba ici u obliznji Laayoune.

Stranci s pocetka price su odabrali pogresni hotel i pogresni grad. Sa Švicarcem koji se vraca cak iz Guinea-Bisao kratko popricam o jucerasnjem iskustvu s gorivom. Prica mi ozbiljnim glasom kako je bio potpuno izgubljen i lutao uzmedju pustinjskih naselja u Mauritaniji, dok mu neki stranac na motoru nije pokazao gdje i kod koga moze naci gorivo. Kazem mu da je to bilo prekjucer i da sam taj stranac bio ja. Pa nek ode pod tus i malo se zdođe.

I sto sam dalje mogao? Ponovno na cestu. Dvadeset pet kilometara kasnije sjedim u lancu Americke junkfood hrane, u gradu Laayoune i strpljivo zvacem veceru okruzen stotinama vristece djece i njihovih izgubljenih roditelja u svecanoj odjeci.

Dobro spavam uz ocean, dine i galebove.