Prolazim ponovno onu etapu u juznoj Mauritaniji gdje me pjescana oluja pratila skoro 300 km. Vjerojatno emocionalno najintenzivnija voznja ikada. Sada je to mirna pustinjska cesta. Krajolik mijenja boju od oker do sivo bijele. Prolazim kroz rijetka naselja od skromnih drvenih kucica ili cetvrtastih satora s krovom na cetiri vode. Ponegdje djeca istrcavaju prema cesti, naucena da stranci nose poklone. Moram usporiti a njih to nazalost jos osokoli da istrce na samu cestu. Ali ne mogu tu stati. Ta su sela neopisivo skromna i sve je jos vidljivije jer nema zelenila koje bi zastitilo stanovnike od pogleda. Znamo da za obiteljsku ljubav i djecju srecu nije potrebno materijalno bogatsvo, ali sigurno je da se ovdje tesko zivi.

U drugi po velicini grad u Mauritaniji Nouadhibou stizem u rano popodne. Sjaj hotela je u potpunom raskoraku s ulicama grada. U polumraku podrumske graze razgovaram sa jos-malo-pa-zemljakom. Belgijanac koji zivi u Ghani putuje s GSom u Evropu. Moj francuski ga je uvjerio da je bolje da se vise ne vraca. Ne idem u detalje, pa se brzo pozdravimo.

Jurim odmah do glavne trznice da smislim nesto za objed. Ramazan je,ali i kad dodje Iftar iza pola osam, ovdje nema bas mjesta za izlazak. Pored toga, mikrobioloska situacija je takva,da ne bih provjeravao imunoloski respons. U Nouadhibou je cetvrtkom sajmeni dan (kao i u Sisku), pa zatvore za aute glavnu prometnicu pored trznice. Uzimam voce i povrce sa štandova i vruci kruh iz pekare. Svi kupci prije kupnje dobro ispipaju petšest baquette, na moj uzas ovdje, ali i u Evropi. Konzerva tune iz privatne rezerve za nedobog i sok iz ducana. To je otprilike sve sto mi treba da sutra budem u stanju za novih 500-600.

U petak i subotu je praznik zavrsetka Ramazana. U Turskoj se zove Bajram a ovdje po arapski Eid-al-Fitr. To je u rangu kršćanskog Božića i zato Eid Mubarak svim ljudima.

Do sad sam patio preko dana zbog zatvorenih restorana, a danas zbog svega zatvorenog. Pozdravljam Mauritaniju i njezin dio Sahare koja mi je svojom ljepotom potpuno zaokupila misli. Mauritanija je skoro dvaput veca od najvece EU zemlje Francuske. Vidio sam tek mali dio pustinje. Dame su prilicno skrivene pa ne mogu komentirati, ali muskarce u kaftanima i tuareskim maramama sam dozivio kao zatvoreni svijet s izrazenim osjecajem za dignitet, distancirane ali nikako ne neprijateljske prema strancu koji pokaze postovanje i treba savjet ili pomoc. Djeca redovno masu i dovikuju helou mister i tek manji dio je potaknut da trazi baksis. Kao i kod nas.

Izlazak iz Mauritanije je bio brz i lagan. Voznju kroz minsko polje sam obavio bez kacige i jakne, fućkajuci ‘Most na Rijeci Kwai’, jer to je manje od kilometar do Marokanske granice. Cesta je utabani makadam i nije naravno minirana, ali jest okruzena starom bodljikavom žicom i pokojom tablom ‘mine’. Ipak nemoguce je skrenuti s tog puta jer je sve unaokolo pijesak. U prilogu je slika.

Na Marokanskoj strani fine uniforme, lijepi pozdravi, kako ste, dobro sam , a kakva vam je to karta… Sve je proslo brzo i bezbolno.

Ne uzimam gorivo na benzinskoj jer imam jos dosta a i benzinskih stanica ima nekoliko do danasnjeg konacista.

300 kilometara kasnije, kroz nekolko nijansi sive boje pijeska, divan dan, jaci vjetar,dobru vidljivost, nekoliko ususret dolazecih lone ridera koji hrle juzno i pozdravljaju nas koji se vec vracamo, pet (5) biciklista i biciklistkinja koji u grupi pedaliraju preko cijele Sahare i masu nekom trubecem manijaku, nakon Paris,Texas prizora dede kojem je svega dosta pa hoda sam, gol golcat po pijesku daleko od svih naselja, nakon nekoliko zatvorenih benzinskih ‘praznik je gospodine, mi vam ne radimo’ zakljucujem da je dosao i taj dan kad cu bijedno propasti nasred pustinje i ostati bez benzina. Zarulja vrišti zuto vec desecima kilometara, masina vozi na rosu iz rezervoara, a meni se vizualizira kabina kamiona u kojem sjedim kao autostoper i drzim karnister s benzinom, dok se sofer smije uha do uha ‘sta je avanturisto,nisi pazio na benzin,ha’.

Ipak ne. Sa,zadnjim kapima stizem do benzinske kraj turistickog raja za Evropljane, pa sve mirno i bez sramote zavrsava u dvoristu uz oleandre.

Dakhla je grad koji putnika početnika lijepo uvede u roman o Africi. Ovdje po ulicama lutaju Land Roveri, model Santana iz vremena Malnarovog Staklenog Grada,sve je opusteno i dovoljno daleko od mondenih bungalova za windsurf kremu.

A stari i iskusni putnici odmah odu do gradskog placa gdje su przionice ribe i liganja, pa sjednu s novom simpatijom za veceru. U stvari ja sam njoj simpatija…dok god imam nesto na tanjuru. Za početak zdjelica vruce i guste harira juhe, pa zatim jednostavne lignje s limunom. I setnja po gradu dok sunce ne zapadne.