Iz Dakara mi se ne odlazi. Ipak moram rano krenuti, jer je danas komplicirani dio puta. Uz kavu na terasi hotela se pozdravljam s vec bučnim centrom. Treba ponovno doci u ovaj drugaciji i zivi svijet, po sve te boje, zvukove i mirise. Vidjeti ljude. I zbog bozanstvenog manga.

Danas ce biti dugi dan. I novi test karaktera i snalazenja u mucnim situacijama. Kako ne bih opteretio masinu s 80 km vrlo loseg makadama, odlucio sam uci u Mauritaniju preko zloglasnog granicnog prijelaza Rosso. Prema svim putopisima i analizama tamo putnike sa zapada ceka horor od dobro organizoranih hustlera koji traze novce za svaki od koraka izlaska iz jedne i ulaska u drugu zemlju. Pojasnjenje: policijskim i carinskim sluzbenicima ‘pomazu’ civili koji su polugangsteri i zele izvuci sto vise novaca od zapadnih stranaca na motoru ili u autima. Tehnicki oni uopce nisu potrebni ali nije jasna njihova ‘poslovna’ povezanost sa osobama u uniformama, pa si dozvoljavaju agresivno ponasanje. Strancu kazu ‘Heloumajfrend, dobrodosao u moju zemlju. Moras ovo i ono a moja naknada je 50 ili koliko god ti kazem Eura’.

Nakon gubljenja na malom Dakarskom autoputu za nekoliko sati voznje kroz Senegalska sela i gradove stize se do ulaza u selo Rosso, na obali rijeke Senegal. Nema mosta vec aute i ljude voze dva trajekta koji slice na vece skele. 

Ubrzo se pojavljuje prva prepreka na cesti zbog koje moram zastati. Pa sad da vidimo kakva je ovdje igra.

Prilazi mi mladic sa suncanim naocalam i zlatnim lancicem oko vrata i odresitim, ljutitim mahanjem rukama  pokazuje gdje da parkiram. Show pocinje. Moram pazljivo procijeniti tko je tko od igraca bez uniforme i u kakvom su odnosu. To se donekle moze iz gesta i tona razgovora. Prije nego ovog otjeram trebam biti siguran da nije policajac u civilu.

Mahnem mu rukom da se makne od motora da mogu proci. On ljutito marsira prema meni i trabunja na Engleskom. Ne pokazujem da govorim jezike koje on zna i pokazem mu otvorenim dlanom ‘Tko si ti, sto hoces?’ Na to on vadi neku legitimaciju i mase po zraku. Primim ga za ruku i uspijem procitati da je to njegova osobna. Ok, dakle bezveznjak. Produzim prema granicnom prijelazu i cujem kako ovaj urla za mnom.

Stotinjak metara dalje postajem dio kadra koji je najsliciniji prizoru svatova iz Kusturicinog filma Crna Macka Beli Macor. Veliki broj ljudi koji ne idu nikuda i tavore unaokolo i manji dio putnika koji s kamionima i autima kane prijeko. Scenografija je nacinjena od starih stvari, koliba i smeca. Ulica od raspalog asfalta je jedva prohodna. Ulaz u pakao, a jos nisam stigao na granicni prijelaz.

Sluzbeni dio prijelaza pocinje prastarim metalnim vratima. Nije jasno tko ih otvara. Onaj s naocalama i lancicem dojuri s ekipom na motoricima. Pokazuje prstom na mene dok se ekipa polako skuplja. Civili u dronjcima otvaraju vrata i  pokazuju mi gdje se moram parkirati kad udjem. Parkiram se na sasvim drugoj strani i to uzrokuje galamu i ljutite povike. Okruzi me 5-6 visokih crnih muskaraca  vecinom glava potpuno umotanih po Tuareški. Viču na Engleskom ‘Hej,slusaj,stani, moras ovo, prvo ono’. Potpuno ih ignoriram i dolazim do saltera policije. Unutra fino uredjeni mladic u uniformi ne cuje dobro moja pitanja. Ulazim u zgradu i zaputim se do njegova ureda. Za mnom ide gomila hustlera koji cvile: ‘Ne, to se ne smije,kuda ces,stani ovdje…’. Ulazim nakon kucanja, lijepo pozdravim i predstavim se, na Francuskom, kazem od kuda dolazim (EU) i pitam koja je carinska procedura. Mladom policajcu je opala vilica od soka. Kroz vrata proviruje pet hustlerskih glava koje uglas uznemireno pricaju. Razgovor ide na meni nepoznatom jeziku ali mogao je znaciti ovo:

Policajac: pa tko je ovaj,zasto je usao, zar mu niste rekli sta treba

Glave: jesmo, on ne slusa, mi mu kazemo, on po svojem…

Uzme policajac moj pasos i napravi prvi od sto pecata koji mi trebaju.  I kaze da pricekam vani za dalje

Situacija je mucna jer ne znam sto sad tocno treba. To je izlazak i procedura je jednostavnija nego na drugoj strani, u Mauritaniji, u koju cu ulaziti. Skuplja se jos novih hustlera koji su dosli vidjeti stranca koji nece slusati. Neki galame i obracaju mi se prijeteci, ali nitko ne prilazi.Potpuno ih ignoriram i idem vidjeti gdje se kupuju karte za brod/skelu. Skelar ima uniformu i kaze da se karte kupuju prijeko, u Mauritaniji. To je lose, jer prema putopisima tamo je deda u Versace majici koji navodno naplacuje brod koliko kome hoce, uz presutnu potvrdu murije.

Senegal inace izgleda za sto klasa bolje uredjena zemlja od Mauritanije, ali vec ovdje je sada sranje.

Krenem u trgovinu po vodu,a svi hustleri za mnom. Uzasno ih nervira sto ih ignoriram. Nemam izbora. Moram si dati vremena da vidim kako su organizirani. Cini se da nema hijerarhije, jer se svadjaju ‘ciji sam plijen’. To je dobro. Lose je sto vrucina raste. Brod ima random vozni red a slijedeca uniforma koja nesto streba potvrditi je sluzbeno otisla na poslijepodnevni odmor.

Krecem se u krug na prostoru velicine 50×50 metara. Susrecem poglede obitelji koje su polijegale po podu ureda, Kineze koji stoje na salteru izgubljeni u svemiru. Potpuno rusevnog zidanog zahoda, od tri uniseks prostorije ispred kojih toiletman dijeli zahodskim klijentima stare čajnike napunjene vodom. Naime u ovom dijelu svijeta se ne koristi toalet papir, vec se podapire iz…čajnika. Stize do mene, ‘ne hvala nisam za caj’.

Kasnije primjetim medju hustlerima jednog tihog,starijeg i kad nam se sretnu pogledi pozovem ga na stranu.  Prodam mu foru pokojne tete o siromasnom Hrvatu i dogovorimo da cu mu platiti 10€ ako mi pomogne. Al prvo da razjuri sve ove druge. Tako su stvari malo krenule.

U medjuvremenu sam zakljucio da me policajac koji spava zapravo ignorira jer tu treba nesto podmazati. Staroga pitam o njegovoj familiji, djeci i smijemo se kako su nam zivoti slicni. Moram pridobiti njegovo povjerenje da vidim sto me jos ceka ovdje ali i na drugoj strani. Ostali hustleri se drze po strani, ljubomorno dobacujuci Starom. Uskoro krene razgovor s policijom, novcanica iz moje prijedje u druge ruke, povisujem ton na hustlera koji zeli uzeti moj pasos policajcu iz ruke. Ovaj uzmice, a policajac se smije. To je zlatno pravilo u ovim situacijama- da ne daš dokumente u ruke osobi koja nema uniformu.  Stari klima glavom i zažmiri da budem miran i da je sve sad OK. Cekamo jos sat vremena na podivljalom suncu. Upoznajem usput neke normalnije hustlere. Svi su zapravo bokci na rubu kriminala koji bi svoj dio kolaca. A ja im dodjem kao bankomat.

Dolazi brod, rukujemo se svi, sve je u redu, pomicem motor na nizbrdici do same rijeke i vise nema natrag. Placam Starom dogovoreno. Odjednom se pojavljuje uspavani policajac i urlajuci meni i ‘mojim’ hustlerima mase da odmaknem motor. Na brod stave lanac, te on otplovi bez mene. Kako je masinu od 400 kila nemoguce maknuti u rikverc uz brdo, a naprijed je rijeka Senegal, onda me policajac i hustleri vuku da se mogu okrenuti. Jos dok su me vukli urlam na Starog ‘sta je ovo,kakav je ovo dogovor, zasto me policajac nije pustio na brod?’. Starom je ocito  neugodno. Kaze evo dolazi drugi brod. Sve ce biti u redu. Opet razgovaraju s policajcem, koji pogledava ljutito mene pa njih. I mahne rukom, ajde gonite se svi skupa s tim strancem. I ode malo prileci.

Kod ulaza na brod i dobri i losi hustleri mi pomazu. Stari prilazi sa mladjim zamotanim Tuaregom. Kaze, ovo ti je OK covjek i pomoci  ce ti na drugoj strani. Rukujemo se. Pitam ga ‘Jesi li posten covjek’. ‘Jesam’. Kazem: ‘Pazi, Ramazan je i pokazem prstom prema nebu.’ Klimne glavom. Pitam ‘Koliko za sve prijeko’. 50. Ne mogu, ja sam siromasan, dam ti 20. Ok? Ok.

Iskusna je on i prefirgana lija, ali nije mu svejedno da ide kao Senegalac na tudji teren. Pa onda imamo pakt. Moli me da ni sa kime ne razgovaram na drugoj strani. Sve moze.

Nakon pristanka broda, procedura ulaska je duga i placa se i viza i privremeni uvoz vozila,sve kao prije tri dana. Potupak ide relativno brzo. Mauritanijski policajci su korketni. Vrucina je velika. Bacam vec drugu veliku flasu vode. Na koncu mi carinik pregledava stvari i dugo gleda u energentsku plocicu od datulja koju nisam mogao naci. Oko mene je opca gungula vozila, stvari i ljudi u stalnom kretanju. Prilazi mi mladji Tuareg glave potpuno omotane u crnu maramu (koja je najvise šik), sagne se kod motora pruzi mi ruku i kaze na Engleskom: ‘Evo gospodine, niste vidjeli, pao vam je mobitel u pijesak. Pa da znate  da mi nismo lopovi.’

Eh,sad da sam krenuo sve redom izgrliti i Tuarege i carinike i tapkarose i prodavace sokova i deve, vjerojatno bi me bacili u mutnozeleni Senegal. Nego smo se samo pozdravili uz zahvalu dodirivanjem srca desnom rukom.

A mom mlađem hustleru ostavljam pricu kako cu ga kontaktirati ako budem vodio grupu motordžija, pa ce nam on biti fixer za fine pare. Mozda se to i ispuni jednog dana.

Parsto metara kasnije stojim na benzinskoj, tocim gorivo,dijelim klincima fine belgijske karmele, umjesto bakšiša. Tek sad shvacam da je predstava trajala vise od 4 sata,da sam dehidrirao, gladan i kako ce uskoro noc, a imam jos dobrih 200 km kroz samu pustinju.

Cesta je pusta, nema drugih vozila, dan odlazi spustajuci plavu boju nad malim selima od drvenih i zidanih kuca. Meni je to daleko putovanje, a djecaku kraj puta koji gura skromnu igracku na stapu ovo sve je dnevna soba.

Noćna vožnja po Sahari, ispod neba s upaljenim zvijezdama je sve sto mi treba nakon ovakvog dana. Vjetar puse, hladno je. Pozdravljam Selamaleikum mnoge nocne patrole na rampama. Neki se smiju,drago im je da je iza mojih reflektora samo neki bedak koji voli cestu. A meni je drago da su oni tu, kao neki red u mraku.