Dakar se budi rano. Prije tebe. Dok ti pijes kavu na krovu hotela, na trznicama je vec stigla svjeza riba i rakovi. Ulijecem u mirise i boje stare kvartovske tržnice: klinčić, muškatni orašćić, sušena unutrašnjost ploda baobaba, listovi svjeze mente, biber. Przionica kikirikija, koji se odmah melje u brasno. Peći i strojevi iz davnina. Mlin za proso i pir. Suncokretovo ulje se moze kupiti u najlon vrecici. Luk se prodaje vec narezan, češnjak oguljen. Voce miriši intenzivno. Od divnog mirisa manga te hvata nesvjestica. Karite maslac na kilu. Velike kocke sapuna koji mirisi na djetinjstvo. I Afričko i Sisačko. Radionice za prepravak namjestaja, šnajderi na ulici štepaju zavjese.

Za deset minuta si kod drugog velikog placa. Odjeca, obuca i perike. Tkanine cini se stizu iz Kine i sve je sinteticno. Fluorescentne boje oprava, grudnjaka, bluza, hlaca. Na nogama se nose ili jeftine plasticne natikace ili za gospodu, fine kozne natikace u spic koje su u originalu krojene kao da im je razgazen straznji dio, pa se samo nataknu. Trazim muske, do zemlje duge kosulje, ali cak i second hand roba nije cisti pamuk.

Cijeli grad je ispresjecan desecima velikih trznica na otvorenom. Kroz neke se jedva probijam. Izlazak iz takve guzve moze trajati i pola sata. Vecinom treste snimljene reklame na svakom standu. Srecom svira i sjajna Senegalska glazba.

Na rucku sam u restoranu Chez Loutcha, gdje domaci jedu. Narucujem thieboudienne. Jelo od sitne rize, povrca i ribe. Zabunom sam stavio cijelu zutu papricicu u usta i skoro oslijepio od ljutine. To je sve od tipicne domace hrane sto sam probao. Razlog je Ramazan, pa skoro nista radi do pola osam na vecer.

Stanaca kao da nema. Tako da je ‘heloumajfrend’ hustlera malo i nisu bas vjesti. Pomaze stara fora da pricam po hrvatski i djelujem nezainteresirano, pa odu.

S prodavacima robe varijabilne cijene stvar isto nije teska. Pretjeruju s cifrom, pa moras dati protuprijedlog od 40% njihove. Onda se oni kao uvrijede, a ti se krenes pozdravljati i odlaziti. Zatim prihvate tvoju cijenu. Tako nije u Maroku niti priblizno. Jer tamo je puno naivnih turista koji dobro placaju.

Građanstvo je opcenito ljubazno ili nezainteresirano, sto je putniku najdraze.

Gradom voze mali sareni autobusi u koje se uskakuje gotovo u voznji. Puno je zutih taksija, cesto u Toyotama starijim od 20 godina. Auti obavezno imaju kokpit pokriven umjetnim krznom i kutiju s maramicama na njemu. Isti stos kao u Iranu (i vjerojatno na Bliskom istoku). Vozim se taksijima. Cijenu je dobro ugovoriti na pocetku voznje, jer kasnije malo pretjeruju. Mnogi auti, vecinom taksiji imaju na straznjem odbojniku montiran kraci konjski rep koji se vuce po cesti. Nisam to istrazio, ali je smijesno.

Prvi dan sam propjesacio 18 km. Drugi nesto manje. Dakar ima divan muzej crne civilizacije. Tu mozes u miru provesti dva sata i uvjeriti se kako smo svi djeca Afrikanaca koji su ‘kolonizirali’ svijet prije stotina tisuca godina.

Kako vrijeme odmice uzurbano trazim artefakte koje zelim ponijeti za uspomenu. Na jednom raskrscu stoji veci stand, izdvojen od ostalih. Mracna ekipa sjedi i suti. Crna magija. Po vrecama poslagani dijelovi zivotinja. Posebno grupirani kokosji čaporci, glave, kopita manjih zvijeri, kanđe,kljunovi. Zatim cijele kože zmija , gustera, glave krokodila. U nekoliko runjaka na ponudi su i svjezi brabonjci. Pomislim kako bi to kod nas moglo donijeti ekonomski preporod. Imaju i manje zastrasujuce artikle: kreme i pomade,za musku moć i nemoć (koga li se treba namazati?). Vadim mobitel i prije nego pitam moze li se slikati, sve mracne glave odmahnu…nemoj ni pomisliti, jer ces zavrsiti uredno sortiran po vrecama.

Sumrak u mom kvartu donosi Iftarsku veceru za sve. Nitko ne smije biti gladan. Patisserie dijeli peciva i croissante potrebitom građanstvu. Kasnije, kad je sve opustjelo kupujem u toj pekarnici komad kuglofa, koji je doista i fin i mirisan. Ne zaostaje za onim snitama iz davnih dana Božićnih kolača.

U kvartu, u ponekoj manjoj ulici spavaju uz zidove kuca i cijele obitelji ovaca. Ručne praonice veša su završile šihtu, pralje su pospremile škafove, a veš se suši iznad nogostupa, tako da prolaznici hodaju po cesti.

Kupujem mango i banane za sutrasnji dugi put. Ista ruta, iste ceste, isti gradovi, samo Sahara nikad nije ista.

Ne vracam se sam. Drustvo ce mi praviti mukudj duh lijepe mlade zene Bapunu plemena, iz Gabona.