Nouakchott, glavni grad Mauritanije se budi polako. Srebrno sivo jutarnje svjetlo, početnicima u ovom dijelu Sahare ne nagovjesta vatru s neba koja ce doci iza podneva.

Kuham umjetnu kavu u hotelskoj sobi dok kuhari jos sanjaju snooze button. Moram krenuti sto prije jer ne znam sto me sve ceka do Dakara, najdalje tocke ovog putovanja.

Prvo sam otisao na potpuno krivu stranu jer je navigacija zabrljala (mukte karta s Interneta i to). Te sam osvanuo u vecem selu, gdje je bas pocinjalo sajmeno kozje jutro. S desne strane ceste bjelina stada koza se mijesa sa svjetloplavim kaftanom nabrijanih prodavaca i buducih vlasnika. S lijeve strane ceste su improvizirani standovi sa nadstresnicama cija se tamnosmeđa boja mijesa s bojom vec rasčerečenih nesretnica pristiglih s desne strane. Roštilj sigurno nece skoro, jer je Iftar tek na vecer iza 19 sati.

Mene je dohvatila policija sa sredine ceste. Kazete idete za Dakar? U tom smjeru je 1000km ceste u pustinju, nakon koje nema nista, pa se u skladu s time i zadnje mjesto zove Néma.

To je znacilo pogresnih 40km i vise od sat vremena lutanja po prigradskim naseljima. Svakom putniku lutanje je velika sreca i ne zalim se. Vidio sam zivot i tugu i usudio se pomisliti da sam bio djelic toga s njima, bar u mislima. Ali sam izgubio puno vremena. Samo nekoliko glavnih ulica ima asfalt. Ostalo je pijesak na koji ne smijem. U nekoliko navrata vozeci preko slabo utabanog pijeska, jer je asfaltna cesta raskopana zbog radova, sam u krajnjem naporu zadrzao užarenu masinu da ne tresne. Ne bi bilo nista, jer je to brzina hoda, i pijesak je mekan, ali bih zaustavio promet i morao traziti pomoc da je dignem. A temperatura polako raste.

Nakon kratkog osvjezenja na autoputu stize se do tocke skretanja. Iz analize puta i tudjih putopisa znam da je ta etapa vrlo losa. Francuz mi je rekao da je trasa OK. Ispalo je da je put od nabijene zemlje katastrofa jer je cijelom duzinom poprecno nazupcana (vjerojatno od kamiona), pa se i pri najmanjoj brzini velika i preteska masina zeli raspasti od vibracija. Za male cross motore ovo je divota.

To je dakle Mauritanijski nacionalni park Diawling. Samo 80km zemljanog puta, ptice, mocvara s obje strane ceste, krda bivola i divlje svinje s pravim, velikim kljovama. S druge strane dan je zbilja vedar,suncan i vjetrovit. Sve oko mene izgleda kao Lonjsko Polje, bez pretjerivanja. Tiho je i umirujuce. Nasao sam neki nacin voznje uz sam rub mocvare, gdje cesta nema te nazubljene izbocine. Pa nekako ide. Vozim i stojecki, sto je malo brze i dinamicnije, ali vrlo iscrpljujuce.

Cesto zastajem da pogledam bivole. Divlje svinje se ne boje vozila ali bjeze od trubljenja. I bivoli i nekoliko odraslih divljih svinja su stvarno velike zivotinje i nije jasno kako bi zavrsilo da sam im poceo ici na zivce

U jednoj takvoj pauzi kraj mene se stvori covjek na motoru, s kamerom na glavi. Njegov mali motor je savrsen za tu cestu. Kratko popricamo. Engleski naglasak mi je bio poznat. Kad je odjurio vidim da se radilo o Slovencu.

Kraj ceste sam docekao glasno psujuci, jer se nabijena zemlja pocela pretvarati u mokri pijesak. Na izlazu je strazarska kucica za cuvare nac.parka. Pa su mi jos unaplatili i ulaznicu.

Cesta uzasa zavrsava mostom na rijeci Senegal. Vozim bez jakne, namazan nekom pogresnom kremom za suncanje u bijeloj boji koja se ne moze razmazati. Pa građanstvo može potvrditi da sam najbjelji bijelac koji im je dosao. Temeratura je previsoka za opremu koju imam i za niske brzine voznje. Sve gori.

Cijeli postupak izlaska iz jedne i ulaska u drugu zemlju obavljam pjesice u cizmama i debelim hlacama. Voda u koferu je prokipila. Svi sluzbenici zijevaju od vrucine i ne izlaze iz klimatiziranih ureda. Ovima vani zavidim na japankama na nogama.

Oko granice se muva uobicajena ekipa, ali nista naporno ni prevarantski. Mauritanijske Ougiye mijenjam u Senegalski Zapadnoafrički Franak.

Na Senegalskoj strani, opet: kupovina vize, uvoz vozila i putno osiguranje. Ali osjetis promjenu: opusteni i vrlo ljubazni policajci, procedura brzo gotova i napokon zensko drustvo. Mladja špenglerica me nagovara da kupim Senegalsku SIM karticu, koja mi ne treba, ali ona ide do treceg koljena da smisli razlog. Fotka je ipak nastala da joj ne dam džaba bakšiš.

Sad me ceka asfaltna sreca i koji kilometar manje od 300 do tuša i kreveta.

Ispostavilo se da sam se prerano poveselio. Jos na carini sam primjetio da teze disem i da mi se jedva primjetno tresu ruke.

Zaustavljam se u hladu prve benzinske i ulazim u klimatizirani dućan. “Dobar dana moje dame! Ja cu vam sad tu leci i spavati”. Vristeci smijeh mladjih gospodja. “Samo dajte, imamo i krevet u straznjim prostorijama”. Ulaze i zastitari i pipničari s benzinske i svi se smijemo i dobacujemo. Doslovno kao da sam dosao u ducan u Budaševu.

Posljednjim snagama ulijevam narancin sok u sebe, vodu, neke slatkise od datulja i lezim na nogostupu, u hladu benzinske. Svatko tko prodje pita na Francuskom uobicajeno ‘Ça va?’. Kazem lose. Smiju se. “Pa da,danas je bas vruce”. “Sigurno je 30.” “Ne, gospodine, 39 je.”

Poslije aspirina i C vitamina i jos vode i neke hrane, vratim se u zivot.

Ali put tek pocinje. Trebalo mi je jos zapravo četiri sata da prodjem kroz sva sela i gradove od St.Louisa do Dakara. U svakom mjestu se mora voziti polako zbog djece i kozlića. U svakom mjestu je guzva. Kola i konja i magaradi, autobusa i kamiona. Svako selo ima nekoliko izbocina na asfaltu kako bi vozaci usporili. Izbocine su nevidljive od (cesto neoznacenog) asfalta. Kraj tih izbocina, jer auti moraju skori stati, stoji ekipa s posudom u kojoj zveckaju kovanice. Rekao bih lemozina za neku vjersku zajednicu (da sad ne ulazim u detalje oko toga sto i cega ima u Senegalu).

Sve traje i traje. U jednom selu skupina od pedesetak mladih ljudi zustro plese skacuci i pjevajuci po sredini ceste. Potpuno se zaustavljam na rubu i primjecujem da mladic koji mi mase da prodjem ima veliku macetu u ruci. Pola sela kasnije iz autobusa se iskrcava nacionalna garda s puškicama na ledjima. Cini se blaze politicke demonstracije (bilo je nekih guzvi prije desetak dana, bla, bla, bla)

Sume oko ceste su vec prilicno guste, tlo je dobrim dijelom prekriveno travom. Nismo vise u Sahari. Srecem i prvi baobab, to drvo zivota cije bih plodove zelio probati a ovom putu.

Sunce zalazi nad cestom u daljini. Ulazim na kratki Dakarski autoput. Sve drugarice biljeterke u sarenim opravama i maramama visoko na glavi zele ti bijelim osmjesima dobrodošlicu. Silazis cestom u Dakarsku noc do centra. Sve je usporeno, Iftar je prosao. Grupice mladih sjede ispod lampi kraj ceste. Parkiram u dvoristu iza hotela. Tuš, pa skomna proslava “Polovice puta” u restoranu na krovu hotela: biljni caj i porcija ribe i rize. Ispod hotela divljaju valovi oceana. Vjetar šušti u lišću oleandra. Dobra vecer Dakare.