U Nouadhibou dan pocinje iznedanom žutom sjenom na nebu. Oluja donese pustinjsku prasinu i kisu. Slicno kao kad potegne to Evrope, samo puno tamnije, skoro oker. Pa sva ona menažerija od jucer pliva u blatu.

Na benzinskoj iz proslog stoljeca pistolj za benzin mi dodaje pipnicar koji se kune da je to bezolovni. Gurnem prst u rezervoar da pomirisim,da nije ipak dizel,a ovaj grakne jer je mislio da cu probati okus. Danas, osmi dan godisnjeg vec sam umazan u prasinu kao kozji brabonjak i sve mi je smijesno.

Dok tocim prilazi šestogodišnja Mauritanska princeza i nudi čajne kolačiće u najlon vrećici. Tocno dva komada, jer je ostale pojela. Posteno placam nekim kovanicama za koje ne znam niti iz koje su zemlje niti koliko vrijede.

Danas ucimo voznju po kisi prvih 200, na uzasno losem asfaltu. Pijesak je potamnio i promijenio miris. Ne pljusti jako. Cesta je prestrasna i moram paziti da ne naiđe rupa nakon koje nema dalje. A mozda i jos sto gore.

Prvi puta eto priznajem kako me dalekovod razveselio. Naime posred pustinje, bez grada i kuca u blizini pocele su udarati munje, neodređeno daleko od mene. Jedini visoki metalni objekt na pejzažu je bio medju mojim nogama. Nakon desetak kilometara u kojima sam cekao prosvjetljenje cesta je pocela teci kraj visokog dalekovoda.

Sva naselja kroz koja sam prosao osim jednog malog mjesta u sredini danasnjeg puta su kucice od lima, starih drvenih dasaka i krovova pokrivenih ljepenkom. To nisam slikao,kao ni puno druge tuge.

Malo kasnije, imao sam srecu vidjeti glasoviti kilometrima dugacki Iron Ore vlak koji vozi zeljeznu rudu zajedno s divljim putnicima na 700 km ruti izmedju Choum i Nouadhibou. Na slici putnici masu.

Nakon 200 km pocinje pjescana oluja koja traje slijedecih 300. Vidljivost zna biti i do 10 metara. To nije pijesak vec prah. U ustima se rijetko osjeti zrno pijeska. Na benzinskoj cekam da Tuarezi napune stotine litara goriva u karnistere poslagane u Toyotama. Primjecujem da sam jedini bedak medju 50 ljudi koji nema glavu potpuno umotanu u maramu. Dobro, sta oni znaju… Sve je zatrpano pijeskom i uz veliki napor izlazim s Predebelom na cestu. Puse strahovito. Vjetar je vruc. U takvim okolnostima ipak moram povremeno naci mjesto s tvrdim tlom i popiti vode. Najteze putovanje do sada. I nisam skidao osmijeh.

Nakon promasenog hotela preko Bookinga, trazim drugi. Nouakchott je vec pravi gradic. I dalje miljon razlupanih i dimecih Mercedesa ali magarčadi je manje. Zamijenile su ih Indijske tuk-tuk trokolice koje glume žute taksije.

U smiraj dana pjesacim do najveceg placa gdje trgovci vec uzurbano zatvaraju zbog Iftara. Trazim tuareške marame, da se ne sramotim pred ljudima gologlav u pustinjskoj oluji. Nema pravih, ni potpuno pamucnih. Kineska mjesavina svuda. Ok, bit ce suvenir.

Odjednom u guzvi visokih muskaraca zamotanih glava i mrkih pogleda netko mi zgrabi ruku i ne pusta. Molim lijepo, kazem pristojno, pokusavam se izvuci. Cijeli plac urla od smijeha. Moj sedmogodišnji uzničar me vodi za ruku kao rođenog tatu. U drugoj ruci mu je kantica s jednom jabukom. Tako da on ne prosi, vec trguje. Vadim neku novcanicu iz nepoznate zemlje i dajem mu u ruku, ali odjednom se pojavi deset istih takvih rukica pa bjezim od nezeljenog ocinstva u hotel na spavanje.