Luka u gradu Tarifa je udaljena preko 100km od kreveta u kojem sam se jutros probudio. To znaci da me ceka jurnjava u blijedoj oceanskoj izmaglici po snenim andaluškim brdima kroz tezak miris borova koji bolno podsjecaju na najdrazi tajni otok.

U luci mir. Jedini sam predstavnik overlandera s dva kotaca. Mozda je jos rano za Maroko, ali je tamam za Mauritaniju (kaze se tamam, u originalu).

Trajekt pun putnika pjesaka. Neka ekskurzija Britona u cijelom spektru generacija. Pa da ne prebacuju autobus onda ovi pretrce iz broda na kopno…

Dosadu na granici mi je odlucio pokvariti nadareni predstavnik zakona. Kad je cuo kojeg sam porijekla i rastjerao nevidljive muhe od prvog soka jer tablica ne odgovara naciji, zauzeo je kototamopeva konduktersku pozu i zatrubio:

“Ajmo karte na pregled”

“Kakve karte, valjda pasoš?”

“Ne,ovu kartu koju imate na tanku, molim izvadite je za pregled!”

Bilo mi je jasno sta mu je doslo,jer sam cuo o tome…

“Gospodine, ova karta je zabranjena i sad je zaplijenjena!”

“Ma neee, pa to je moja rođena Micheline karta, po kojoj sam godinu dana putovao dok je visila na zidu.”

“Znamo mi sve…tu je ucrtana granica koja ne postoji!. Eto, sad idite,i drugi puta pazite.” I pocne je sluzbeno presavijati odresitim potezima.

Uzmem mu kartu iz ruke i izdrapim dio s granicom i pruzim mu poderotinu.

“Eto sad je legalna.”

Tajac . Sluzbenik se prene iz sna shvaćajući da drzi zabranjeni dio u ruci i podere ga na infinitezimalne komadice i prosipa po podu, sve brisuci ruke od uniformu.

“E nismo gotovi. Sta ste vi ono napravili prosle godine?”

Sta sam napravio? Jeo tajine, slikao dobre fotke, izmjenjivao poglede sa zenskim ocima uokvirenim crnim krejonom … Sve priznajem, a sad si nadjite drugu zabavu

“A,ne, ne, gospodine, sve mi znamo: vi ste nas pobijedili u nogometu!”.

Na to su me okruzili i ostali službenici: kerovođa narkomanskog psa, nijemi carinici u plavom i civil koji je tu sluzbeno.

“Ne gledam nogomet.”

“Dobro, sad idite, ali pazite drugi put.”

Autoput prazan. Flora je ovdje sestrinska, iz prečkog Portugala: visoki i vitki borovi s krosnjom na vrhu. Šume eukaliptusa. Poznajes ih po kamforastom mirisu. Pa samo zatvoris oci i pri 120 km na sat sanjas da si na godisnjem odmoru, sam, slobodan i da putujes motorom po Africi.

Kasnije uvod u Rabat zapocinjem domacom hariri krepkom juhom sa slanutkom i mentom (poveznica sa Iranskom ash reshteh juhom), pa usta spaljenih od mirisne harisse, koju nisam stedio u tajine s lignjama, hodam po labirintu Rabatske medine i pokusavam dokučiti gdje sam to prosle godine setao.

Ne, ovo je drugi grad ili druga medina ili sam ja drugi….