Preko zelenih, prohladnih brda Srednjeg Atlasa cesta me vodi do grada cije sam fotografije gledao u mladosti s ushićenjema.

Dok je Marrakech jedan divlji kurvin pir, Fes je samostanski mir i duh starog vremena. Samo bi se o predimenzioniranim ulaznim vratima od okovanog crnog drveta mogla napisati posebna knjiga.

Fesova Medina te odmah uvuče u svoje katakombe i vodi gdje ona hoće. Google map ovdje ne funkcionira.

Trgovci te lijepo pozdrave i pozovu. Ako si u zurbi naklone se i puste te. Manji suveniri i stvari za uporabu imaju normalne cijene. Restorani au u starim kućama i nude vecinom Marokansku kuhinju i poneki fast food.

Dobro je da sam u utrobu grada usao već u sumrak. Bas je Iftarski top oznacio kraj danasnjeg posta i sve je utihnulo.

Mi stranci i turisti sjedimo u miru restorana i cekamo da prvo kuhari i konobari veceraju. Ima u tome puno uzajamnog postovanja i bez traga konzumerstva. Tisinu paraju jauci ulicnih macaka koje vape za zalogajem.

Ovdje se moram vratiti, pa sve polako i detaljno.