Nakon doručka na zadnjem katu divno uređene obiteljske kuće, pretvorene u hotel počinje tužniji dio puta. Povratak.

Pokušavam ne misliti da sam nadva dana vožnje udaljen od Dakara. I da će cijela godina proći dok opet ne dođe prilika.

Na izlasku iz surferskog zaljeva u Dakhli zaustavljam zbog fotografiranja zmajeva. Jutro je pa su surferi još u krevetu. Ipak jedan Nizozemac vrišteći dotrči: pa jesi li ti dovezao odozgora!?

Na obližnjoj benzinskoj Lolek i Bolek iz Francuske na Africa Twin mašinama idu za Dakar. Oni su “dali motore da im se dovezu u Maroko”…pa će onda…više ih nisam slušao.

Na jednoj od pet policijskih barikada iznenađenje. Zaustavljam i počinjem vaditi pasoš…a policajac me pozove po imenu i kaže, ne treba, sve znamo, sretan vam put natrag i dođite opet.

Vjetra više nema, sunce je i ugodna temperatura. Čak i valovi u daljini izgledaju pitomo. Prepoznajem put od jučer. Ovdje je imigrantako naselje, tamo čopor pasa čuva odmorište kamiona, dine, vjetrenjače i dalekovodi. Poznatih 550 km.

Večeras sam u pustinjskom gradu Laayoune. Ovdje nema ničeg znamenitog, osim malo boljeg smještaja.

Sigurno sam rijetki stranac. Posjećujem ulice s lokalnim trgovinama hranom i odjećom. Nije bazaar, ali je gužva. Trgovci i kupci me prate pogledima, tiho si nesto prosapcu pokazujuci bradom u mom smjeru, netko i dobaci “how are you, mister”.

Kako se približava trenutak prehrambenog olakšanja, tako promet postaje žustriji i bolje se držati nogostupa. Trgovci užurbano spuštaju rolete, sve se posprema, glasno požuruju jedni druge, zadnji obroci hrane se rasprodaju i nose kućama.

I meni je vrijeme za spavanje. Sutra dugačka i neugodna cesta. S mogućim vjetrom u lice.