Ostavljam Lisabonske azulejos fasade i jurim traziti surfer’s paradise.

Prema preporuci Mr.S. prvo odlazim na zračnu kupelj na Cabo da Roca, na najistočniji Evropski komad granita.

Tisuce turista se slijevaju uskom cestom da vide hrid na kojoj puše vjetar. Tajlandske turistkinje u preodrezanim trapericama podvriskuju i okidaju selfije sa škrtim niskim raslinjem. Sve je po propisu pa brzo odlazim. U daljini se bjelasaju naznake onog sto danas tražim.

Oko podneva mjesta opuste i samo ti oštar miris ribe na gradelama daje do znanja da se tu uživa u slatkim trenucima.

Cesta se spušta sve niže, navigacija je programirana da me vodi po malim ulicama, sto blize moru.

U visini grada Ericeira, uz Atlantik počinju žute plaže, ulicama hodaju preplanule žene i muškarci u japankama i surferskim neoprenskim majicama, pokoji s manjom daskom pod rukom. Tu je vječni Big Wednesday.

Ovdje jos uvjek ne vidim dobro pjenu dana. Zastajem kod slijedeceg mjesta uz more. Skupina surfera razgledava ponudu susene ribe na parkiralistu. Barba otkida komadiće suhih raža i pruza ih mladićima. A oni, ozbiljnih lica degustiraju, postavljaju pitanja, zainteresirani, ali u zurbi. Ceka ih ozbiljan posao i u nemiru se osvrću da ne bi propustili koji Savršeni val.

Za ručak na rtu Peniche nalazim opet neki, čini se obiteljski resto, u pokrajnjoj ulici, gdje ne jure auti niti brodovi. Stolovi unutra i vani potpuno zauzeti. Nema galame, svi pobozno gledaju u morske poklone u tanjurima. Restoranu ide tako dobro da su zauzeli i sve okolne kuće i objekte. Negdje su i baku s krevetom iznijeli u dvorište iza kuće, samo da bi bilo mjesta za stolove u vrijeme ručka.

Kandidati za tanjur stoje u redu i čekaju da ih organizatorica organizira. Ima masku ali njen crni krejon na očima mi govori kako bih mozda dobio ručak preko reda. Ima li mjesta za umornog putnika koji čeka svoj red za Afriku? Mašem s jednim prstom uperenim u nebo, kao oznakom koliko mjesta trebam. Namigne mi sto znači čekaj sekundu, dok te ne pozovem. Za par trenutaka već sjedim, za par trenutaka stizu topli tanjuri s minimalnom obradom namirnice, tako da se ne unisti mirs mora. Jedem polako da sve zapamtim.

Slijedece mjesto Nazaré je tik kraj mora. Između grada i mora je kilometarska plaža. Obćinstvo je izašlo u promenadu po žutom pijesku. Ženske nošnje ovog kraja uključuju haljine iznad koljena. Skoro minjake. Ipak čini se da nošnjama inkliniraju samo bake. Tako da je etnografska misija brzo završila. Izvlačim se na glavnu cestu iz prometnog zagušenja.

U krajnje desnom dijelu kadra, na treptaj oka primjetim u daljini izmaglicu koja mi rastopi sav led u duši. Do zalaska ima jos dosta, ali uzurbano ijenjam rutu i trazim cestu do mora koja ce me odvesti tamo. Prvo se penjemo do neba i malog sela s modernom arhitekturom, a zatim ponor do parkinga. I već hodam opsjednuto. Čizme mi propadaju u žuti pijesak, grmljavina je sve glasnija, svjezi vjetar mi prožima tijelo, ulazim u morsku izmaglicu. To je otvor u drugi svijet. Ipak zastajem tamo gdje počinje pjena, jer još mi nije termin. Bijeli valovi visine 3-4 metra obrusavaju se u ritmu disanja. Stojim opčinjen. Zapravo ostajem tamo u mislima zauvijek

Nesto se ipak polomilo u prostorno-vremenskom tkanju. Prosao sam kroz neku crvotočinu. Na drugu stranu.

To je jedino obješnjenje za prizore koje gledam u posljednjem gradu za danas. Nestvarna Coimbra. Sveucilisni grad, koji zivi u svom vremenu. Izlozi s odjećom izgledaju kao kazališne garderobe. Mir na noćnim ulicama. Študenti po parkovima. Otvorene su samo slastičarne sa sto varijanti nata peciva/kolača.

Stojim ispred crkve na pustom i tihom i zamračenom sveučilišnom trgu. Crkva je otvorena i osvjetljena iznutra. Iz misli me prenu osjecaj na leđima da me netko promatra. Okrenem se i pokusavam otjerati užas racionalnim objašnjenjem zasto mi se priblizava dvije tisuće ljudi izašlo iz mraka pokrajnje ulice. Bez glasa i šapta hodaju prema meni.

Zapravo, prema crkvi. Veliki je Petak i to. Dostojanstvenim i svečanim korakom šmugnem na drugu stranu.

Posljednji prizor koji mi više mozak nije mogao obraditi je mračni park u koji sam ušao da skratim put do kreveta. Prizor kamenog spomenika obraštenog mahovinom, po kojoj se cijedi voda nadišao je sve CGI fantasy scenografije.

Ne, Coimbra nije s ovog svijeta.