Prije svanuća ubacujemo se u rijeku automobila na Autovia del Sur koja nas za manje od sat i pol dovede do velike Španjolske luke Algeciras.

Tamo, na pustom parkiralištu ljubazna glava koja živi u maloj kućici mi objasni da ne mogu danas preko. Da je moj precizno i više od godinu dana planirani prodor u Afriku sve do Dakara nemoguć, jer zbog Virusa Maroko ne prima putnike s vozilima. Do slijedećeg ponedjeljka.

Tako gubim 5 dana i nemam više mogućnosti doći do spomenute krajnje točke. I natrag, unutar tri tjedna godišnjeg.

U nekoj prčvarnici ogromnog shopping centra u predgrađu pijem prvu jutarnju. Zovem hotele u Maroku da spasim rezervacije i pomaknem datume. Ljubazni glasovi na francuskoengleskom sve prihvaćaju. Tješe oni mene i ja njih.

Uzlijećemo na autoput prema južnom Portugalu. Sunčani dan, rijedak promet, prohladno je. Ili je to reakcija na sva ona cjepiva.

“Nisi još spreman da te Afrika prihvati” pjevuše zajedljivo odozgora

Zašto nisam, što još moram…

“Bio si kivan i putovao ljut…kao da novo odredište nije dovoljno veliko i važno kao tuareške plave marame, pješčani crvi i začin i Orchestra Baobab…”

Zaboravio sam da je ljepota svijeta svuda oko nas.

“…pa si na sunčanom trgu u Lagosu zamolio za oprost?”

“Ajde onda malo do Sahare slijedeći  tjedan….al ne predaleko…”