Tisuću četiristo devet dana bez putovanja. Sto si radio sve te dane, zagudiše anđeli…”mijenjao-sam-život” … ponove u glas polako, pa se pogledaju i vrisnu od smijeha …za što si ga to mijenjao, izgubljeni Zemljanine. Da nisi možda za besmrtnost…Ne luduj nego trazi put.

Hladno jutro Briselsko. Srecom bez kise. Nedjeljnu misu smo odsluzili na polupraznom autoputu. Do Pariza uskim i krivudavim autoputom, s obrastenom travom i smijesnim auticima. Nakon Pariškog šenlučenja trubecih taksija i skutera, otvara se cesta prema jugu. Prava autoroute oprana i ociscena.

Prva stanica je usnulo selo od kamenih kuca zamrznutih u pocetku 20.stoljeca. Jacques Tati razvozi postu, nekoliko izgubljenih ovaca s čežnjom gleda preko ograde na zelenu travu grobnih humaka. Ispred crkve nadnaravna stabla akacije kvrgavim rukama dozivaju Boga. Spomenik poginulima u oba rata s topovskim zrnima.

Kasnije, kuham caj od kamilice i pomazem gazdarici hotela otkriti kvar na frizideru.

Na kuhinjskom zidu velika, stara skolska karta Afrike.

Isprobavam svoj Francuski. Gospodja ljubazno trpi.

Zasto je karta na zidu pored moje sobe. Ne znam gospodine, to se ne zna.

Anđeli se nasmijese bez glasa, razmjenjujuci poglede…