Crnomorska magistrala.
Napokon dugo i dobro spavanje.
Za doručak meki, domaći putar na lepinji i med s okolnih brda.

Zatim 350 kilometara po pljusku.
Cesta je odlična. Dvije i pol trake u svakom smjeru. Zdesna uznemireno zelenoplavosivo Crno more, a slijeva zelena brda, gradovi, odron zemlje i kilometarske kolone zbog odrona.

Ručak u šoferskoj mehani/restoranu kraj ceste. Pridružuju mi se dva arbajtera, šofera u penziji. Pa se dobacujemo imenicama i glagolima na auslenderskom Njemackom.
Pitaju me i političke stvari. U to se ne razumijem, ali vidim da se Turska svake godine sve više gradi, uređuje i da mladi ljudi rade, imaju posla i ne bježe u Irsku.
To im stavi osmijeh na lica. Plaćaju mi ručak, ne, ne, ja sam plaćam, a ne, ne to je turski običaj, ali, ne i konobar je na njihovoj strani.

Je li vam teško samom putovati?
Jako mi je teško. Svi me hrane, darivaju, pomažu, brinu,…jedva da stignem biti malo sam.

U Amasyi iftarski top puca preglasno.
Skoro čovjek izgubi apetit.

Prve ovogodišnje kiraz.
Crvene i slatke.