Danasnji odlazak iz Gruzije namjerno odugovlacim. Jutro u Tbilisiju pocinje polako. Ljudi i auti zure u skladu s ponedjeljkom, ali nista nije otvoreno. Trazim mjesto za napokon dupli vruci espresso s ustrcajem vruceg mlijeka.
Jos malo setnje po suncanom starom dijelu.

Gruzija je uletjela nekako neplanirano u paketu s Azerbajdzanom, pa nemam bas karte ni navigaciju. A sjajni OpenStreetMap na mobitelu ne pomaze jer je ovaj krepo. Tako da sam potpuno analogno po putokazima na lijepom pismu Mkhedruli (znaci vojnicki) i sva sreca na latinicnoj tranakripciji ipak nekako izasao.
Gruzija je dalje, prema Crnom moru zelena, brezuljkasta i u daljini snijezno planinska.
Priblizavanje moru je podiglo temperaturu, barem duplo.
Prije velike luke Batumi prolazim kroz niz turistickih mjesta uz samu obalu. Vecina hotela je iz onog, sovjetskog vremena. Građevine su u rasponu od osvjezenih do onih u potpunom raspadu, tako da ih je već priroda uzela pod svoje.
Radnicka odmaralista,karta se bela(?) kraj ceste. Obavezne bijele kacket silterice na muskima. Žene nasmijane i pristojno obnazene.
Obala je pjeskovita i u debelom hladu visokih borova.

Malo dalje centar Batumija. Neki veliki novci su usli u arhitekturu. Nastavak davnog stila žestokih boja pročelja s milijardu balkona koji strše na sve strane. Pa sve to u novoj verziji stakla i čelika. Arhitektura je ovdje eto takva i drugacija.

Najljepsi prizori su iskrsli vec blizu turske granice. Iznenada se pojavila subtropska prašuma. Mtirala nacionalni park. Meni posve nepoznata bijelogorična i crnogoričnoa botanika. Jurimo svi preko brda ine mogu stati zbog slikanja. Brezuljci zeleni s drvenim kucama velikih trijemova.
Pogled na Crno more.
Kako ovdje raste pravi i veliki bambus (!) kraj ceste se nude proizvodi od tog šuplje stabla: od metli i ljestava do šalica za kavu.

Pred granicom vec gladan i umoren od visoke vlage, kilometraže a i one salate iz azarbajdžanske šoferske prčvarnice stanem kraj štanda s voćem. Gospođa voćarka je Azarbajdžanka, čuva mi stvari i kacigu, pa kupujem voće i ostavljam joj par Larija viška. Brine kako ću sam tako daleko, pa trči po kuhalo da mi napravi čaj.

Na izlazu iz Gruzije gospođa iz Policijske Akademije 19 ostaje zaprepaštena kako na ulasku nisu tražili polog. Eto nisu. Pa ih pitajte.
Daje mi neki račun da tu u banci platim. I pasoš mi vraća.

Tako da odmah odlazim u Tursku. Račun mi ostane za uspomenu.

Turska ove večeri miriši po kuhanom paradajzu. Onak po domaći.
Čeka se Iftar. Svaki gradić na obali ima sjajan restoran kraj mora s velikim parkiralištem. Tu se građanstvo okuplja. Tko može. Ovi drugi, s osmjesima leže na travi kraj mora i dimećih roštilja. Riba.

Meni je malo predug dan i gasim svjetlo u mekom krevetu. Bas počinje kiša. Od nje se dobro spava.