Danas nemam vremena za gornju ulicu s divnim kavkaskim planinama, već autoputom ravno iz Azerbajdžana u Gruziju.

Turkmeni koji žive u Azarbajdžanu su ljubazni ali beskompromisni. Osmijeh dobiješ od svakog, al zajebavat nemoj ni probati. Muškarci jašu konje u kasu, po autoputu. Suprotnim smijerom. I nije im konj proteza za libido, već dio življenja s prirodom. Kao i nekima motor, jel.

Na ulazu u Gruziju me dočekaju njujorški policajci iz osamdesetih. Policijska akademija i to. Takva im je ovdje naime uniforma.
Žutokljuni carinik mi prekopava stvari i govori ‘kvik, kvik’. To valjda sebi jer meni se nikuda ne žuri. Tren kasnije opća galama i urlici policije i carine i putnika. Da nije kakav zločin?
Možda sam sam predugo namještao maramu.
Štaću.

Centar Tbilisija ima neke paralele s Lisabonom. U obnovljenim starim zgradama hotelići i restorani. Neobnovljene u posvemašnjem raspadu. Dvaesetprvo stoljeće je stiglo s bojama, monitorima i galamom tek mjestimično. Sporadično i nehotice.
Podnošljivo.

Gruzijke imaju ovolike oči.
Da uđe u zapisnik.

Prelazim preko rijeke i penjem se kroz dudove do gornjeg grada. Svijetli katedrala Svetog Trojstva pa da vidim kakav je setup interijera. Ako je još otvoreno, jer je prošlo desetu noći.

Prvi koraci kroz park u polumraku gdje ti fantastični libanonski cedrovi onom svojom jednom rukom pokazuju smijer daju ti naslutiti da te čeka neki nadrealni prizor.

Unutrašnjost katedrale je do visokih kupola ispunjena: tugom, strahom i čežnjom za ljubavi i spasenjem. Količina emocija kakvu ne pamtim u vjerskoj građevini. Amalgam stoljeća užasa i stradanja, na brutalnoj kavkaskoj vjetrometini politike, ideologija, osvajanja, nasilja i Zla samog u ovom je prostoru transferiran u nadu. Jedina grupna terapija i olakšanje.
Hodam po uvelom poljskom cvijeću i jedva suzdržavam suze. Svaki kraj svoje ikone stoje djevojke, starci, parovi. Prislonjena čela na ikoni,tiho šapću, plaču, griju dlan iznad upaljene voštanice. Ljudi i dalje polako ulaze.
Vani je noć.
Već stoljećima.