Zadnje jutro u Iranu budim se uz šum valova Kaspijskog mora, u hotelu kraj plaže. Hotel pamti i bolje dane. Nadam se da će mu opet doći.
Potez od Bandar Anzali do grada Astara vozim između rižinih polja.
U glavi blues.
Još jedan gablec prije granice.
Zbog Ramazana je sve zatvoreno. Parkiram kraj pečenjarnice čiji su izlozi prekriveni velikim zastorima. Vani stoji konobar. U dva poteza rukom i mig okom sve smo razjasnili. Razgrće zavjesu i penjem se na kat. Prozori obljepljeni novinama. Unutra mala urotnička skupina diskretnog šarma buržoazije poskrivećki ruča.
Klimemo si i odmah stiže riža i roštilj.

Na granici mi se učini kao da je i carnicima žao…

Ulazak u Azarbajdžan se po uniformama i scenografiji izgleda kao sekvenca iz Dine, Pješčane Planete. Novo kraljevstvo, nova planeta. Strogo i vojnički. Drugarica milicijonerka, duge crne kose, našminkana nestvarno lijepo i androidski. Na posebnom zadatku otkrivanja tajni putnika. Pitam trebam li joj dati i vizu pored pasoša i prometne.
Pogleda me i kaže: “C”. Sirotica je to nesvjesno napravila tako seksi da sam zaboravio po što sam došao.

Ulazak u taj južni dio Azarbajdžana, na cesti do Bakua putnika ispuni dozom sjete i melankolije. Voziš po rasklimanom asfaltu kroz mala sela i mjesta. Živi se tiho i polako. Krave raspašoj po cesti,stari ruski kamioni voze sijeno, psi se jebu na ruskom vojnom otpadu, pokoji prolaznik ti mahne. Voze se Volge, Lade i Moskviči.
Uostalom, koji je to auto bolji od Moskviča?
Godina je 1955.
Sovjetski je savez.
Najdivniji prizor su gusti šumarci s obje strane ceste. Kesten i borovi. Svako stablo je namazano krečom do metra visine. Svako stablo slijedećih pedesetak kilometara.
A u tim šumarcima debeli hlad. Noć usred sunčanog dana. Na svakih par kilometara mali kafići/čajkane s metalnim stolovima i stolcima na kojima su šarene letvice. Skupine ljudi sjede zamrznuti u vremenu. Muškarci imaju bijele, platnene kačkete. Za ljeto.
Žene su vesele i nezamotane.

Stopedeset kilometara kasnije oštri rez u montaži.
Drek od ceste postaje ispeglaniji, krava po autoputu je sve manje, a novi modeli Mercedesa nadmašuju Lade.

Recimo da Azarbajdžan bogatstvo od nafte ugrađuje u infrastrukturu.
Kako se Baku približava, tako raste i brzina vjetra.
Životinja je teška i dobro se drži na autoputu. Ipak, udari vjetra postaju sve jači, ruke me bole do ramena, vozim nagnut da poništim vektor vjetra.
Na brisanom prostoru između brda i mora, pred samim gradom počnu opasni udari bure. Ne smijem polako jer će mr odmah srušiti. Ne smijem prebrzo jer neću imati vremena za ispraviti putanju. Ako stanem, a nemam ni gdje, odmah će me prevrnuti. Zato se postavim paralelno s radničkim kombijem da me zaštiti od udara vjetra. Vozimo tako kilometrima nekih 80km/h. A u kombiju potpuno nesvjesni moje drame, radnici derneče, mašu mi kroz prozor i da nije i pijeska u vjetru vjerojatno bi kroz prozore prižali i selfie ruke.

Napokon grad Baku.
Ovdje počinje 2055.
Plastique Fantastique.
Sve izgrađeno from the scratch.
Ne znam za autentičnost dijelova starog centra.
Kratka internet večera u restoranu za turiste pored Hard Rock Cafea iz kojeg dreči izmjenično/istosmjerni band.
Mladi poslovni ljudi žive život s teve reklame.
Po vjetru, već oko ponoći hodam do tri doista impozantna nebodera ‘Flame Towers’. Pročelja su im pretvorena u video monitore. Na njima reklame.

Na povratku do kreveta tragični rezime dana: ispod svakog stabla vjetar je istresao pola tone zrelog bijelog duda na pločnik.