Iz velikog Mashada krećem rano.
Pozdravljaju me Rafi i njegova dvogodišnja princeza. Nadam se do skorog viđenja.

Putujem gornjim, sjevernim pravcem, prema zapadu, prateći granicu ovog puta nedosegnutog Tukmenistana.
Pejzaž postaje zeleniji.
Po ulasku u NP Golestan cesta te vodi kroz šumu i zelena brda s uređenim poljoprivrednim kulturama. Pšenica i riža jedna pored drugih (riža je, naravno, pod vodom), voćnjaci, traktori.
U šumarcima pored puta parkirani auti. Dime se roštilji. Miriši sloboda.

Današnji cilj je grad Gonbad-e Kabus. Smještaj u stanu kod Rafijevih sestara. Došao je i njegov brat i budući mladoženja mlađe sestre. Na ulaznim vratima zalijepljene zastave i dobrodošlica za mene.

Nakon kratkog odmora već sam u rasklimanom taksiju i jurimo prema centru događaja. To je čudnovati toranj od cigle. Kada ga je britanski putnik Robert Byron vidio početkom prošlog stojeća zanebesalo mu se pred očima. Radi se o mauzoleju izgrađenom prije tisuću godina za tadašnjeg princa.
Toranj je visok skoro 64 metra. U presjeku je desetorokut. Zaštićen je UNom i predstavlja vrhunac tadašnje arhitektonske vještine u gradnji ciglom. Građevina je toliko fantastično matematički precizna, da postoji označena točka na udaljenosti od tridesetak metara od tornja na kojoj možeš čuti svoju jeku.
Prema legendi, unutra je sa stropa visio obješen stakleni sarkofag.
Prostor je u osnovi promjera desetak metara. Stojim unutra i osluškujem jeku prošlog vremena. Ulazi i deda koji mi dugo nešto tumači na farsiju ili na varijanti turkmenskog. Ne čeka odgovor jer ionako ne čuje. A ja sam ionako zanijemio.

Kasnije čekam u gradu u redu za jednu od najfinijih iranskih vrsta kruha: ‘barbari’. Čim je pečen pekar dijeli kupcima. Zatim uzmeš četku s kojom skidaš višak brašna s duguljaste lepinje. Kruh je da si utažim i tu želju, ali i za sutrašnji gablec na putu, jer mjesec je Ramazana.

U stan stižem baš na Iftar. Uz čaj i datulje iz Kermana razmjenjujemo misli o tekućim životima. Iste brige, ista sreća ista razočaranja ista očekivanja.
Na stol stiže jedna od beskrajnih varijanti juhe aš posipana preprženim češnjakom i listićima mente (koja se na Farsiju zove nana, kao i kod nas). Nakon juhe dolaze dolme: punjeni patlidžani, paprike i paradajz. A tek sam načeo kozmos perzijske kuhinje.

Sutra kaspijska rivijera.