Budim se u Kermanu prije svitanja.
Shiva mi je sinoć zapakirala doručak. Ona još spava, ali njezina mlađa sestra izlazi na posao otprilike kad i ja. Njen posao je računovodstvo, a moj putovanje motorom preko ozbiljne pustinje Lut.
Tapkamo u mraku i šapćemo instrukcije oko otvaranja garažnih vrata. Da ne probudimo Shivu, mamu i pudlicu.

Sunce je nisko i to cijeloj priči daje nove dimenzije. Na početku se penjem na preko 2.200 nm prema Shahdadu, zadnjem gradu prije pustinje. Hladno je.
Točim gorivo jer ne znam postoji li benzinska slijedećih 300km (naravno da je postojala). Na benzinskoj ranojutarnja ekipa. Ovacije nakon što mi se gorivo počelo prelijevati preko tanka.

Na ulasku u pustinju krajolik se naglo mijenja, nadmorska je samo parsto metara, temperatura je skočila na nekih 25-28. Puše.

Pustinja Lut je na lošem glasu zbog više razloga. Krijumčari opijuma ovuda noću švercaju robu motorima iz obližnjeg Pakistana i Afganistana. Policija ih spriječava minskim poljima, jarcima i kalašnjikovima.
Drugu dramatičnu činjenicu ovdje je izmjerila NASA. Najvišu temperaturu na planeti. Sedamdezdva °C.

Sve to su zanemarive sitnice prema ljepoti koju dobiva putnik ako je želi vidjeti.
Kalouts su formacije kamena pješčanika nastale prije milijuna godina. Izgledaju poput kipova i stećaka. Postoje samo na jednom dijelu pustinje. Za savršene fotografije treba ući dublje u pustinju i koristiti jutarnje ili svjetlo sutona.
Na dva mjesta silazim s ceste i ulazim po tvrđoj podlozi među kaloutse. Na nekoliko mjesta Mrcina počinje tonuti u pijesak, kotači proklizuju u stranu. Već vidim kako upadam u dublji pijesak, kako se pojačava sunce… a zaprepašteni turisti mjesec dana kasnije pronalaze kostur motora i šofera.
Sve se ipak smiruje na tvrđoj podlozi i u hladu prostirem doručak. Tišina pustinje pretpostavljam dolazi od akustičnih svojstava pijeska. Pa kad stane vjetar možeš čuti svoje disanje.

Pokušavam zadržati taj trenutak ‘sada’. To jedino što postoji.

Na izlasku iz zone kalouta prelazi se preko male, slane rijeke. Slijedećih 200 km ravna crta u pijesku ali nikako manje poštovana cesta. Idealno za meditaciju. Temperatura niti oko 13 sati nije nepodnošljiva. U vožnji. Ali kad staneš oprema počinje gorjeti.
Zaustavljam se ioak, fotografiram, slušam tišinu, gutljaj vode..

Današnji cilj je grad Nehbandan.
Jedan od bitnih gradova s najvećim utvrdama Ismailita, koje su se protezale do Alamuta…i dalje. Sad sam 80 km od granice s Afganistanom. Smještaj po preporuci u Emarat Akram Khan kompleksu – pustinjske kuće s dvorištem i restoranom.
Gradić je mali i skroman ali s divnim ljudima. Kako to i biva, slana i neplodna zemlja rađa slatke i divne karaktere.
Nose se duge košulje po afganistanski. Djeca trče za mnom, građani dovikuju.

Opet spavam na tepihu u pustinjskoj kući.
Vrući čaj odmah stiže.
Gusta juha aš, malo kasnije.
Noćas putuje karavan.
U snu.

2 Comments

Rafi 23/05/2018 at 09:20

Hi Schetz!
I’m so happy you enjoyed your trip across Iran especially the harsh arid desert of Lut. As you know, the world highest sand dunes are located in south eastern margin of Lut. I wish next time you would see and enjoy the dunes. No matter how harsh are Iranian deserts, their residents are so friendly and welcoming indeed.

Enjoy your driving and see you in Mashad.
Rafi

Mladen 28/05/2018 at 11:12

Bok prijatelju putniče,
Sjedim uz kavu, vidam rane i uživam u
tvom putovanju, kao da je moje…

Leave a Comment