Dopodne šetnja kroz elegantne ulice Esfahana. Pročelja od žute cigle, koja mora biti na barem 60% fasade.

Ulazim u Džolfu – šarmatnu armensku četvrt. Prije 400 godina u Esfahan su doveli Armence da im organiziraju trgovinu i administraciju. I danas, Esfahanci traže eleganciju po Džolfinim dućanima.
Pored zgrade suda, u hladu duda sjedi vremešni gospodin bilježnik i na malom stolu tipka po pisaćoj mašini,vjerojatno oporuku svom vršnjaku koji sjedi pored stola s čajem u ruci i zamišljenim pogledom.

Ulazim u dvorište katedrale Vank, ili službeno “Svih spasitelja”. Zidovi su bogato oslikani. S jedne strane nebeska hijerarhija: od pakla, na dnu, u kojem je ekipa do gornjih prečki s Upravom. Pa tko kako napreduje.
Na drugim zidovima su eksplicitno prikazana stradanja svetaca-spasitelja.
Unutar dvorišta katedrale je i muzej. Holokaust koji su prošli Armenci daleko nadilazi ovaj svetaca spasitelja.

Kasnije nailazim na poluspuštene škure nekog hipsterajskog kafića. Ništa od restorana i kafića nije otvoreno do iftara, oko 9 na večer. Izlazi mladi gospodin bartender. Pitam ga ‘espresso?’, kaže ‘no, french press’.
Ulazimo poluskrivećki saginjući se ispod rolo vrata. Kava miriši. Pričamo o putovanjima. Kad sam mu rekao kako i s čime sam doputovao počeo je skakati i hvatati se za glavu. Suznih očiju kaže kako je GS njegov san.
Znam da će mu se ostvariti.

U sumrak vožnja tahijem do centra. Večera se gusta juha ‘aš’, okusa po Iranu i namaz od patlidžana i mente na tankim lepinjama. Sok od mrkve za tužnog putnika koji sutra mora dalje.

Šetnja prema kući s čašom od pola kilograma sladoleda od šafrana.

0 Comments

Leave a Comment