Polsatna šetnja po divnim ulicama Esfahana kroz drvorede javora i akacija vodi te do drugog najvećeg trga na svijetu. Trg je okružen jednokatnom građevinom s kolonadama u kojima su smješteni dućani s ručnim radovima i malim obrtima. Za turiste, ali sve još nekako ne pretjerano konzumerski izraubano. Osim pokojeg sramežljivog pozdrava vlasnika dućana nitko te ne vuče za rukav…niti za nogavice, kao u Istanbulu.

Danas prvo jedan poseban interijer u sklopu ionako fantastičnog kompleksa Jameh džamije.
Petak je, dan za odmor i molitvu. K tome i mjesec Ramazana. Polako prolazim kroz gužvu unutar kompleksa. Molitva je završila i svi nečujno tapkamo u čarapama po mekim tepisima.
Umoran putnik može mirno leći i odspavati u svom ćošku. Možda dobije i kakav blagoslov u snu.
Danas nema odmora. Dalje od gužve, iza sjevernog iwana ulazim u polumrak prastarih prostora. Kroz šumu stupova, tamne zidove i kupoleod zemljane cigle. Svjetlo probija otvore na kupolama. Sve je mračnije, miris davnih stoljeća. Tišina.
Stojim u prostoru veličine osrednje ali vrlo visoke kapele.
Iznad mene je kupola Tadž al Molk.
Elegancija Seldžuka kojoj nema ravne. Najfinija ciglena kupola ikad napravljena. Matematički savršena. Ovdje česti potresi je nisu ni načeli.
…tamo, tamo da putujem….

Zalazim u sve skrivene kutove i prostore. Podrum veličine nogometnog igrališta s travnjakom od tepiha samo za mene. Na plafonu su otvori za svjetlom pokriveni prozirnim mramorom. Neonke od prije tisuću godina.

Kasnije, nasred dvorišta unutar kompleksa zaustavlja me vršnjak. Glasno se smijemo. Kaže ‘eto, naše najbolje godine su prošle’. Šapćem ‘…da, pustimo ih da misle tako o nama, samo pssst’

Ponovno i ovaj put ulazim u dragulj interijera: u džamiju šeika Lotfollaha. Građenu za dame iz njegovog harema, ali nije bila korištena. Čistoća i preciznost ukrasa i svjetla te ostave malog i skromnog. Kao pred prirodom.

Uz svu toliku sreću i ljepotu nalazim i hotelić s espresso mašinom.

Ne, kaže Esfahan, nije kraj dana. Imamo još za tebe.
Zastao dječački kraj izloga sa slatkišima, a zapravo malog dućana samo za šafran. Gazda me poziva unutra. Šafran kupuješ po mirisu. Malo običnog, malo odličnog i na kraju superiorni. I za dvadeset godina si somellier za šafran. Pruža mi čašicu vrućeg čaja od šafrana. Osmijeh oko glave do povratka u kuću.

Tamo je već gužva: tri australca i dva irca čekaju me da počne: “Škola perzijske kuhinje kod gospođe M.”

Uz perzijsku glazbu i čaj s cimetom kuhamo jela od oraha, janjetine, piletine, riže, patlidžana, šafrana, sedam začina i smijeha. Skoro blizu ponoći u tišini gutamo dok nam suze kapaju po narančastoj riži.