Ulazak u Iran.
Sve mi je malo kaoticno i nejasno.
Kasnije sam skuzio da je to zbog svih sranja koja sam slusao o Iranu i za koja mi je trebalo vremena da ih izbacim iz sebe.
Vrlo brzo sam to uspio.
Jedina mrlja na cijelom putu su su bila dva pajdasa na samom ulasku u Iran.
Jedan od njih se predstavljao kao policajac. Nakon sto su mi pomogli s dokumentima oko ulaska trazili su da im platim 50$. Situacija je izgledala na klasicni pocetak mugginga u bezveznoj ulici kraj granicnog prijelaza u malom prljavom naselju. Kako nisam mogao procijeniti jel to stvarno murija i sta me sve ceka, a makljaza i naguravanja na granicnom prijelazu mi nije dobro izgledalo, pregovarao sam i dao im neku manju lovu samo da ih se rijesim…
NA povratku sam već znao da je sve blef pa sam pripremio drugi pristup.
Sama mjesta na granici i s Turske i Iranske strane izgledaju kao soferskı pakao: hotelı,spavaonıce,automehanıcarı,vulknızerı…a sve bez drolja ı alkohola…
Nakon gnjavaze na granici stigao sam popodne u Tabriz i dok sam trazio hotel kraj mene se na motoru zaustavio prosjedi covjek u odjelu i dao mi telefon.
U telefonu je bio njegov necak i pitao me na engleskom hocu li se smjestiti kod njegovog ujaka – tog na motoru.
Tako da su me taj ujak Hossein (desno) i njegov frend Nasser (lijevo) ugostili i nahranili i pokazali mi dio Tabriza…
Slikao sam ih u kuhinji za vrijeme vecere: basmati riza, umak od lece i mesa, tanka lepinja i nepoznato svjeze povrce u kojem se mijesaju mirisi mladog luka, limete, zalfije,…
Nakon vecere pitaju me zelim li prosetati po parku.
Pogledam na sat – 15 do ponoci.
Ajd dobro….
Vozimo se u iranskom autu i upadamo u centar grada koji uopce ne spava.
Park El Goli je park vec 200 godina.
Ogroman bazen dubok oko 3 metra s ribama.
Pitam jel se ljudi ovdje kupaju kad je vruce.
Gledaju me ko idota.
Oko bazena setnica s kaficima i pecenjarnicama.
Sve uredjeno vrlo ukuso s puno paznje i bez previse konzumerstva.
Ovdje je uvijek svjeze i lagano vjetrovito.
Neki majstor je znao kako se radi pravi park gdje ce ljudi zeljeti doci.
U sredini bazena velika zgrada s restoranom na katu.
Pijemo caj. Srecemo jos neke njihove prijatelje i upoznajem se.
Dame ostaju po strani.
Poslije jos pricamo o motorima, Iranu, Hrvatskoj.
Nagovaram ujaka koji je zaludjen motorima da sutra odemo negdje da proba Mrcinu.
Kaze da ne. Prekizi ruke i oponasa lisice na rukama.
Motori u Iranu smiju imati samo do 250 kubika.
Kazem mu da stavi moju kacigu i uzme moj pasos.
Smiju se.
Ipak ne.
Sutra jurim dalje prema Tehranu.
Autoput je besplatan ako na naplatnim kucicama kazem od kuda sam. (mogu im reci bilo sto, ali za sad je HRVATOSKA najblize sto poznaju) Onda mahnu rukom i biranim glasom kazu “Welcome to Iran, Sir…”.
0 Comments