Na grckoj benzinskoj pitam pipnicara Albanca jel to cesta za Makedoniju. On poskoci i usplahireno objasnjava:’Kaze se jel to cesta za Skopje!’ Eh, burazere kad ja idem za Bitolu,a ne za Skopje.

Dobar den,Makedonija. Nema sunca. Malo kise i oblaci. Sunce je ionako uvijek u meni. Policajac se cudi’Pa kako “SK”? To imamo i mi. Ne znam i meni je neugodno.
Carinik,stari nasmjeseni lisac. Sve vidi i zna: ‘Gde si bio?Turska?’ ‘Iran!’-sapnem. Nestane smjeska. 20 milisekundi analize svih scenarija proleti mu ispred ociju: ‘Ma,begaj!’
Odmah Bitola. Sisak mog djetinjstva: puno zelenila i visoka trava, ljudi sjede ispred zgrada i piju kave
U pekarnici kupujem kifl. Bicikli se voze polako. Pa ponedjeljak je.
Brdska cesta me spusta u Ohrid. Rucam rjecnu pastrvu u istoimenom restoranu. Al prije toga bozanstvenu piperko so sirenje. Mirisi i slike jesenjih ulica kad se peku paprike. Pastrva je pecena otvoreno…šmekerski… Prilazi mi zgodna macka: ‘Hoces mi dati komad ribe?’  Naravno.

Ohrid opet nakon 30 godina. Hvala Bogu sve je ostalo dobro. Caj u šolji od pola litre.Kapetan unutrasnje plovidbe mi veselo prepricava na hrvatskom kako je njegov rodjak bio u vojsci u Osijeku..

Ispred mene albanske planine u magli. Stizem…