Umjesto planiranog i pripremljenog dvotjednog puta do Škotske imam vremena samo četiri dana za ‘consciousness on the way’.
Zatečen naglom promjenom plana, blesavom prognozom i početkom hladnoće kukavički odabirem kratku rutu po predvidljivom srednjoeuropskom susjedstvu ili ipak….?

Olovno jutro pred svitanje, sedam stupnjeva.
Sva termo odjeća je na meni.
U koferima minimum plus vreća za spavanje za eventualne situacije.

Četvrtak je.
Grad iz kojeg polazim spava (već 1700 godina).
Umor, hladnoća i reisefiber nestaju iste sekunde kada sjednem i pokrenem motor.

Milijuni električnoplavih prozirnih niti opet postaje vidljivo i struji kroz moje tijelo.
Cesta.
Put.

Žmirećki prolazim prvih četrdeset kilometara do Zagreba.
Zapravo orijentiram se po mirisu: iskipjelo mlijeko – Sela, svježi kruh – Lekenik, pokošena trava – Turopolje, pečena paprika – Vukovina…

Do Ljubljane u tren oka autoputom. Slabi promet do samog ulaska u grad.
Svanulo je.
Tražim put do centra.
Za doručak ću kratko stati na burek ispod nebotičnika.
Dvadeset šest godina kasnije na istom mjestu isti okus.
Draga Ljubljana. Bila je dobra prema osamnaestogodišnjaku na jednogodišnjoj kazni u sivomaslinastoj uniformi.
Boorekdžinica se nalazi u samom centru u blizini kolodvora i drži je još uvijek ista obitelj, samo sad valjda već unuci.
Parkiram ispred. Jedna baka pažljivo žvače svoj vjerojatno cjelodnevni obrok.
Boorekmešar me nikako ne može staviti u kontekst.
Slika za uspomenu.

Dalje samo autoputi i kilometarski tuneli.
Nakon dva sata vožnje više oprema ne može zadržati hladnoću.
Stajem na odmorištu. Pijem neki nesporazum od kave.
Konobarice u dindrlicama s osmjehom.
Sunce po Alpama.

Pretječem aute. Vozim pristojno.
Pred Salzburgom, nakon jednog zavoja klasična policijska sačekuša.
Vjerojatno austrougarskim zakonom propisano ograničenje brzine između dva tunela na 100km/h.
Policajac koji je, tek sam kasnije skužio bio zapravo bez radara u ruci u tom trenutku, ostavlja zaustavljenog vozača, hvata kuhaču i trči mahati mi na cestu. Čuo je po zvuku da nije 100 na sat, a i tko bi s motorom išao tako po autoputu.
Sitan i nabijen, usukan u hight tech uniformu, s pištoljima i opremom za put na Jupiter prilazi straga i pocupkuje u sebi od sreće jer u mreži je Balkanac.

Pružam mu odmah međunarodnu vozačku. Da si je može odnesti i doma ako poželi.
Te brzina, te ograničenje, te ovo, te ono…
U toj bujici riječi nisam ukopčao ispravljanje njemačko slovenskg obratnog izgovaranja brojeva i učini mi se stravična kazna.
Pa jel može manja kazna. Ne može.
Pa je mogu platit poslje. Može, al procedura je bla, bla…
Pa šta će bit ako ne platim. Onda ste uhapšeni.
Šutimo obojica i gledamo si cipele.
Plaćam manju kaznu.
E sad bi on pričao o svemu.
Ne gledam ga, šutke sjedam na motor i pozdravljam jako otvorenim gasom.

Ulazak u München.
Rezervirao namjerno neki bulshit hotel oko kolodvora kraj kurvi i usual suspects…
Kad dođem na večer, da se samo prošetam po centru, večeram i zaspim.
Bez metroa i natezanja po predgrađu.
Stigao sam zapravo prebrzo.
Ne sviđa mi se tako potrošiti dan.
Al sad sam tu.
Na dolasku ispred hotela se ogledavam za parking.
Oko mene jezici s drugih kontinenata.

Iz frizerskog salona najednom istrčava meštar – tridesetogodišnji Turčin damskih manira. Dolazi do mene i uzbuđeno i glasno priča pokazujući motor. Nešto me ispituje, ali ne čeka odgovor već sam sebi odgovara i klima glavom povremeno me pogledavajući.
Ako mu odzdravim na turskom najebo sam.
Šutim, a on se vrati u toplinu salona.
Jesam li to propustio dejt?
Sjajno je počelo.
Parkiranje u nekoj garaži. Vučem opremu dvije ulice dalje.
Nakon smještaja šetnja po placu.
Tržnica s raskošnim štandovima.
Sirevi, četrdesetak vrsta maslina, lusteri od ljutih paprika, datulje iz Izraela i tamnoljubičaste smokve iz Turske…
Svježe pečeni Leberkäs, Weisswürst (al samo do podneva), pikolo Nürnberger kobasice, sjajno pečena hrskava svinjetina, pivski pereci, božanstveni raženi kruh, losos, usoljeni sleđevi, piva…
Večeram skroman i ukusan dnevni meni u pokrajnjoj ulici u domaćoj krčmi gdje nacionalsocijalstički dedeki ispijaju 41. pivu te večeri i hohoču u štrikanim lajbekima te svako malo zaržu: “Deutschland!”.

Hladan grad.
Oktoberfest završio prije 10 dana.
Spremaju se svi za zimski san.
Manično kupovanje po trgovinama.
Bez mene.

Laku noć.