Nakon doručka bježim iz već probuđenog Münchena.
Sivi dan, al bez kiše.
Vozim se po centru malo varajući navigaciju koju ionako koristim samo u velikim gradovima.
Tek toliko da vidim grad.
Odmah silazim s autoputa i kećem prema Beču lokalnim cestama.
Lagana magla, šareno drveće, široke i uređene ceste.

Sva vidljiva i zamisliva zemlja je obrađena.
Krovovi štala ponegdje potpuno prekriveni solarnim električnim panelima.
Mali gradovi bez ljudi na ulicama.
U jednom se zaustavljam na trgu i promatram šarenu fasadu na obnovljenoj staroj kući.
Iznad vrata natpis “Kroatisches restaurant”.

Par minuta kasnije već sam u drugom gradu.
Na benzinskoj prosijedi čiča tanka svoj GS. Klimenmo si.
“Ooo! Slowakei?” čudi se kako sam daleko.

Onda ja idem vidjeti svoju registraciju i shvatim. Kažem mu da je “SK” grad iz Hrvatske.
Sad je “Oooo!” još veći. Pa se presretan raspričao kako je bio sa svojim “hard endurom” po Lici i Dalmaciji…

Zapravo skoro da i nema motora ovog prohladnog listopada.
Tu i tamo koji ozbiljan par na putovanju i nekoliko izgubljenih lone ridera na Mrcinama.
Ulazim u centar Linza na kavu i kolač.

Nekom se malo zapalila kuća pa je sve u dimu.
Vatrogasci, policija (valjda hapse dimnjačara) i sva sila special rescue timova s opremom za Sudnji dan juri kroz promet i uveseljava pučanstvo.
Auti u kolonama se izmiču na stranu skoro gazeći prolaznike od svetog osjećaja dužnosti.
A možda se i snima film.
Tko danas zna što je stvarnost…
Parkiram u pješačkoj zoni. Slastičarna u šarenim stolnjacima i hihotavim curama iza brda kolača.
Ulazim obučen za ljetovanje na Antarktiku.
Kava je dobra. Na kolače bi trebali malo pripaziti.

Nakon Linza prolazim pored Mauthausena.
Teško je ne osjetiti težinu i bol koja se ovdje dogodila.
I pomisliti na budale kojima je to davni događaj koji se više ne može ponoviti…

Vozim dugo uz Dunav.
Brodovi i šleperi i ustave koje ih dižu i spuštaju.
Naselja su odmah uz rijeku, tek pola metra nižu od ceste.
Dunav je ovdje kao jezero. Miran i ukroćen.
Mjesta su završila turističku sezonu, pa ugostitelji vade zadnje adute iz rukava.
“Erotik Festival”.
Frau Lola će i ove godine izvesti šou na bilijarskom stolu, a penzioneri imaju 20% popust i gratis zeleni čaj.

Ulazim u ‘svoj’ Beč kojeg zapravo slabo poznajem.
Schönbrunn mi je bio na putu prema hostelu u kojem odsjedam u Becu vec godinama, pa stajem kratko ispred ulaza.

 

Puštam navigaciji da me vodi do smještaja.
To je neki  hostel  kojeg sam slučajno upoznao prije par godina.
Lanac hotela i hostela je nastao na ideji “Kolpings Familie” Adolpha Kolpinga crkvenog socijalnog pedagoga. Unutra je stari namjestaj, ali je jeftino, cisto i imaju odlične tvrde madrace za spavanje.
Uopće nije u centru, al je blizu šarmatnog Naschmarkta od kojeg si brzo do centra.
U tom se hostelu osjećam kao da stanujem u Beču.

Parkiram pred ulazom, ostavljam stvari i odmah izlijećem u Grad.
Pješačim 15 minuta do placa.
Mrak je pao, štandovi su raspremljeni, a u malim restoranima tek počinje život.
Sjedam u zatvoreni prostor pored Mustafinog najboljeg kebapa u Beču.
Unutra sve puno. Band s pjevačicom svira jazz. Afterwork atmosfera nakon radnog tjedna.
Ipak idem dalje. Ulazim u japanski running sushi. Svi ganuti plaču od wasabija.Šmrcamo i klimamo si glavom “dobar tek”. Ovdje je glasna omladina i pokoji par middle mamagementa na probnom dejtu (nećemo u skupe restorane dok se ne upoznamo…)

Šećem do centra. Isti turist stoje i bulje u špic katedrale. I tako već godinama.
Čovjek kip je zaboravio svoj posao i bezočno se upucava prolaznici koja je započela s njim razogovor.
(da, gospodična, ja sam stvarno čovjek od mramora, možete se uvjeriti…)
Prilazi mu neki prolaznik i ubacuje novčić u šešir.
Kip i prolaznica začuđeno gledaju šta je sad ovo. Onda se on sjeti što je, pa se ispričava i zahvaljuje…

Odlazim metroom u krevet. Izlazim na krivoj strani stanice. Gubim se u ulicama, pronalazim i tako svaki put…Obožavam Beč. Možda se i ja malo sviđam njemu…

Prije spavanja odlučujem ipak odbaciti plan o suboti na bečkim izložbama i ulicama, a i ona šašava prognoza se obistinila i dolazi kiša sa sjeverozapada.
Nemam baš izbora.
Istok je moja strana svijeta.

Vielen Dank.