Danas je u Madžarskoj je prva stanica centar Budimpešte.

Navigacija me vodi do pjesacke zone do 200 godina stare i danas konzumerski malo razjebane Gerbaud slasticarnice.
Sunce sije iz sve listopdaske snage
Japanski turisti stenju trpajući u sebe sendviče od šunke.
Sacherica je skroz ok.
Kava je …ha,ha,ha…
.

Al prava kafa ionak živi samo u Italiji pa se ne uzbuđujem.
Konobarice mi na blagajni trepćući naplaćuju dok u rukama držim kacigu, jaknu i tank torbu.
Grannies s čeličnim trajnama na glavi i malo prežestokim makeupom za subotu dopodne pokazuju jedna drugoj bradom u mom smjeru. Trošeći pola mirovinske štednje na čokoladni mousse u Gerbaud očekuju možda i koji slatkiš za po doma.

Već sam na autoputu, s kojeg ubrzo silazim i cestama koje su crtali ravnalom vozim do kraja Madžarske.
U jednom selu se mimoilazim s ogromnim šarenim svatovima na desetak kočija.
Zemlja je velika ravna ploča s arteškim bunarima, štalama dugim sto metara i čardama s krovovima u obliku šatora.

Stižem do Debrecina.
Smještaj kod bake u apartmanu Belvárosi Panzió je najbolji na cijelom putu.
Uredan i miran grad usred travnate pustinje.
Namazan djelomično zapadnjačkim pekmezom u trgovinama i bankama ovdje se tradicija još nije predala.
Tu je boss gazda i fasada će, burazere arhitecki bit roza ko mamine maćuhice.
A žena mora bit plava.
A špage od tangi smiju bit na kukovima izvan traperica samo za po doma.
Inače nema skijanja u Insbrucku za nju i frendice.

Restoran sav u hrastovini.
Ober strijelja pogledom balavurdiju koja se ne drži ozbiljno dok mi otvara bezakloholnu pivu.
Al sve je fino i ukusno.

Tišina se s noćne puste izlila na grad…