U jutro dok tihi kalvinistički Debrecin spava, a zvonaru pucaju bicepsi jurim prema maglenoj vampirskoj scenografiji .

Navigacije nemam jer nisam planirao…(makar ni meni to ne prolazi kao izgovor).
Karte nemam jer sam planirajući put za Škotsku odrapio istok Evrope da mi ne smeta.
Uglavnom orijentacija po mahovini.
Odjednom granica.
Ipak.
Mađarska i Rumunjska još nemaju Schengen.
Skuplja se cijeli ured oko iranske vize. Gledaju u pasoš, pa u mene.

Na ulazu u Rumunjsku zaustavljam motor ispred trafike s vinjetama surfajući po konjskom dreku.
Službenik i vesela službenica gabarita operne dive mi s vrata maše i pjeva: “Ne treba vam vinjeta za motooor!”
U njezin dekolte čeznutljivo pogledava službenik.
Vozim prema graničnom prrijelazu kilometrima. Već ulazim u manja mjesta.
Tek kasnije skužim da je ono bio granični prijeaz…

Rumunjska u jednom dahu.
Zaboravio doručkovati pa se s hipoglikemičnim pogledom zautavljam u nekom gradu ispred pekarnice.
Unutra se neudata mlada trgovkinja sprema za Oskara za glavnu žensku ulogu u filmu :”Uopće Me Ne Fascinira Čovjek U Crnom Koji Je Ušao U Pekarnicu”.
Natezanje oko plaćanja, jer nemam Leje. Prijedlog: jedan euro njoj dva štrudla s višnjama meni. Neće. Ne smije. Ne može. Ma bi ona, al šef će. Al ne bi smjela. Ma aj dobro.
Već idete?
Idem.

Konjske zaprege zaobilazim u širokom luku od kad mi se prestrašen od motora u Turskoj oteo nezapregnut konj i pobjegao vukući uzde po cesti. Za njim je trčao kočijas i uhvatio ga na kraju. Dok sam ja stajao užasnut kraj ceste pun krivnje i grizodušja.

Voze se drva u Rumunjskoj.
Priča se da će zima.
Kola su uska pola metra, pa se onda drva slažu u vis.
Što više to si veća faca. Pa se sjedneš na vrh i vidiš krovove autobusa koji te mimolilaze,
Konji se ne usuđuju ni pogledati šta sve vuku.

U Temišvaru stajem na raskršću jer više ne mogu pratiti motipajtonovsku signalizaciju oko kružnih tokova.
Znao bi negdje i po tri kruga proći dok skužim u koju stranu gleda putokaz.
Ogledavam se za prolaznicima da pitam za smjer za Belgrad.
To je lako. Pokažem rukom prema cesti i viknem “Belgrad?” s naglašenim upitnikom na kraju.
Onda slučajni prolaznici trebaju reći: “Da,da!” ili  “Jok, ne!” i pokazati na drugu stranu.
Ali ovaj put nisam imao sreće.
Naišla je neprirodna plavusa u ranim dvadesetima.
Na moje pitanje odvratila je pogled i ubrzala korak.
Radi boljeg razumijevanja situacije ovdje navodimo izvod njezinog unutrašnjeg dijaloga u tom trenutku:
“…po cemu je njezin ultrafigaro peglač bolji od mog? Šta joj je taj ultra? Znam za ultraolvejz…a kakve srece imam jos ću dobiti na izletu dok je njoj već prošla.Vidjela sam da je Nicolae gleda. Već mi se jako vidi izrast…gle neki kreten mi maše…Večeras cu je tražit da mi posudi taj ultrafigaro…”

Na ulasku u Srbiju čekam što će se dogoditi. Ispred mene u koloni rumunjski auto. Na tablici mu slučajno nesretna kombinacija slova : ‘NDH’. No, krasno…
Granični prijelaz s dvije mlade policajke.
Malo popunjenija ne skida osmjeh: “Skinte kacigu…da proverim, he, he, taaako, he, he, pa dobrodošli…A vi na putu oko sveta, a?”
“Ma ne samo sam malo…”,
“Ako, ako, sačekajte ovde carinika.”
Čujem ga kako viče jos iz ureda: “Pa kakva je ovo krtnija bre parkirana ovde?” onda mi prilazi blizu i šaptom zavjerenički gurka laktom: “Najbolji su bemveji, a? Jel ovo hiljadudvesta? U, bogati !”
“Nemam ništa u koferima.”
“Ma idi bre, hahaha, ko te pita. Srećno.”

Banat spava u rano nedjeljno popodne.
Crkve s velikim tornjevima mirno parkirane jedna kraj druge.
Natječu se tko će imati svjetloplaviju boju krova na tornju.

U Beogradu parkiram ispred skupštine. Za uspomenu.
Puno je emocija bilo u proslih tridesetak godina.
Sad mi sve drugačije izgleda.

Kafa na Terazijama propada jer ne mogu prići pješačkoj zoni na pristojan način.
Mrcina ionako izgleda belosvecki i dekadentno futuristički da se svi lijepe na nju.
Pa mi to baš nije opustajuće.

Kužim da sam zašao u bezveznu ulicu blizu centra i da sam nadrapao bez putokaza.
Na semaforu viče čovjek iz auta s dvoje djece:”Jel zima, prijatelju?” “Taman je!”  – lažem.
Al ne da se on: “Evo ja bas polažem za motor sledeće sedmice”
Pa ga pitam za izlaz na autoput.
Ide on baš u tom smijeru.
Vozimo se preko cijelog Beograda.
Uživam. Bolje od satelitske navigacije.
Djeca mi mašu sa stražnjeg sjedala cijelo vrijeme.
Dolazimo na ulazak na autoput.
On viče i pokazuje rukom da moram ravno jer skreće na drugu stranu.
E ne može to samo tako, mislim.
Vadim lijevom rukom čokoladu i želim mu je dodati ali on je na desnoj strani.
Puštam gas na desnoj strani. Motor usporava. Oko mene tri kolone auta. Svi luduju na ulasku za autoput.
Pružam ruku s čokoladom ali gledam ispred sebe kad ću se zabiti u auto. Ovi iza već trube jer sam počeo usporavati.
U zadnjem trenu on prilazi autom, otvara prozor i uzima čokoladu.
Djeca vrište. Mašemo. Trubimo.

Na izlasku iz Srbije ipak moram tankati.

U pogledu tridesetidostagodišnje kelnerice koja mi je dolijevala miljeko ugledam nešto više od ljubaznosti.

Zadnjih 150 km jurim noćnim autoputom praćen pljuskom i maglom.
Volim to makar je opasno.
Moram samo paziti da mene vide.

to be contunued….