Na putu prema Volgogradu trgovci na standovima nude voce, povrce i dimljenu ribu.
Svaki parking ima i babusku ili djevusku koja sjedi kraj male zute cisterne na kojoj pise KVAS.
Kvas je pjenusavo pice koje piju slaveni. Radi se od razenog kruha, germe, secera i grozdjica.
Nisam probo. Za sad nemam ni u planu.
Tek od danas sam, valjda nakon spavanja poceo biti Rus.
Uzivam u svakom pogledu.

Stajem prvi puta u soferskoj birtiji kraj ceste.
Uvijek sam oprezan s hranom jer sam sam i daleko i tako dalje…uglavnom put bi mi se zakoplicirao…
Sjedam na malu klupu u sjenici izmedju restorana i rostilja (saslik) koji se jos dimi.
Nema nikog, osim drustva u jednoj od sjenica.

I tad pocinje ruska bajka.

Ustajem i ulazim u baraku restorana.
Unutra sjedi snijezno bijela mlada konbarica i papa cokoladu.
Gospodja sefica se pojavljuje na sarenom oknu – sanku i pita sto zelim.
Pozdravljam na savrsenom ruskom i dalje petljam da ne znam pricat al da sam gladan saslika.
Kojeg.
Ne znam. Mozda ne svinjskog.
Imamo fini svinjski. Koliko cete?
Pogladim se po trbuhu.
Dolazi skoro pol kile mesa.
Kazu da se sjednem van.
Slikam baraku iznutra. Sefica bjezi.
Pokisavam slikati konobaricu kojoj skoro taca pada od soka.
OK. Slikam skrivecki i sjedam za stol.
Bozanski komadi od 5 cm nemasne i mekane na zaru pecene svinjetine u slatkom soku od paradajza s narezanim lukom, persinom i cini mi se bosiljkom, makar je okus oporiji.
Uzivam u svako zalogaju.
Za onim stolom covjek s gitarom glasno i lijepo pjeva.
Pomislim Vysocki!!
Ma sta bi ja znao da je to Vysocki. Pa osim njega i Okudzave ni ne poznam nikoga od ruskih kantautora.
Al kako da slikam drustvo a da im ne smetam. (idot s fotoaparatom gnjavi)
Uzivam u pjesmi i hrani.
Dolazi taksi i jednog gospodina iz susjednog drustva unose.
Votka i to…
Ostaju dok taksi odlazi i gledaju mene i motor.
Ustanem i pozdravim lijepo.
Pitam jel to bio Vysocki.
Daaaaaaaaa!
Pa kako znate? Jel i vi pjevate…i petsto drugih pitanja.
Ne govorim bas ruski…
Pa ti nisi Rus?
Pa tko si ti onda?
Kazem im.
I do tu si dosao na masini?
Prebacuju votku i pivu za moj stol.
Miska i njegov sin.
Sin je sam sastavio staru Javu. Pokazuje mi slike.
Ne nude me votkom jer da sam vozac. (Rusi su se do sada pokazali kao fenomenalni vozaci)
Na kraju prije njihovog odlaska taksijem (nemam pojma kamo, jer nema nikakvog mjesta na vidiku)
dobivam pjesmu koju sam snimio.
Ruska folk rugalica. Mislim da je tekst masnija verzija slavonskog becarca….
Pozdravljamo se i rukujemo sto puta.
Sve si dobro zelimo i zivot i pjesmu.
Odlaze.

Vozim do Volgograda.
Na benzinskim stanicama izvan grada svi su prozori u resetkama.
A na staklima je folija da se ne vidi u nutra.
Samo mala ladica na blagajni za lovu.
Mozda su ta vremen prosla.
Al evo da docaram kako izgleda jedan dolazak na benzinsku izvan velikih gradova.
Moram stati zbog goriva. (gorivo je upola jefitnije nego kog nas)
Skrecem na benzinsku na kojoj stoji 5 muskaraca oko jednog auta.
Vecinom su goli do pasa, obrijanih glava i jako nabildani ili barem krupni.
Svi dizu pogled i prestaju razgovarati.
Jedan goli, malo mrsaviji dolazi i vice…Pa gdje se tu toci?
Ne vidi gdje jer imam na rezervoaru tank torbu.
Dizem je i pokazem.
Pita kolko?
Ful! (izraz je medjunardno usuglasen…i u Iranu i Turskoj i svuda..)
Sad,… kako cu platiti? Moram prvo na blindiranu blagajnu..
Vice on: Anuska, otvori pipu!
I natoci kolko treba.
Dam mu lovu.
U medjuvremenu su svi oni muskarci otisli.
A ovaj sto je tocio – vlasnik benzinske se vraca uredjivanju cvjetnjaka…

Kusur ovdje svi vracaju do kopjejke. (makar je 1 EUR = 40 RUB = 4000 kopjejki)

U Volgograd kad udjete vozilom morate paziti da slucajno ne vozite okomito na cestu.
Toliko su siroki bulevari.
Garmin me vodi do hotela iz LP.
Cijene su duple. Ovo je najskuplji.
Od sada spavam po prcvarnicama.
Al drago mi je da sam i ovo probao.

Volgograd je sad vec prava Rusija. (ili sam ja dosao po danu i odmoreniji sam pa sve bolje primjecujem)
Prosao dva bulevara i oznojio se. Vani je +30.
Cijeli grad izlazi na Volgu koja s te, brdovite pozicije izgleda kao jezero.
Svi su vani.
Dan je rusije. I nedjelja je.
Nosi se najbolja odjeca.
Dame se sminkaju na klupama u parku. Lakiraju nokte.
Decki ljube cure (bez posebnih polozaja).
Odjeca, stvari, kuce sve je drugacije i pripada svom svijetu.
Polako pocinju i prekrasne azijske fizionomije.
Slikam ko bedasti turist.
Zaustavljam tri vojna kadeta i pitam ih za internet kafe.
Pa vi ste stranac! Od kuda?
Tako daleko!!! Poskoci u zrak najvisi.
Nemaju pojima o internet kafeu, al pusti sad to.
I kako  mi se svidje grad? Kako Rusija?

Na ulicama se osjeti da je grad sirok i u dusi, ne samo u bulevarima.
Ta krvava placena sloboda je grad i ljude mozda profilirala za buduce generacije.
Bez obzira za sustave koji su prosli.
Ne cu stici do spomenika.
Klanjam im se u sebi.
Na onoj smrti i na ovom zivotu.

Djeduska, djevuska i konjuska