Sada lezim u sobi jednog odjela za psihijatriju u Warszawi…

U toj je zgradi, najme hostel bezazlenog televizijsko sapunicnog naziva “Villa Gardenia”. Ali ostale zgrade u bolnickom krugu su i dalje u finkciji. Ekipa u parku sjedi na klupama…pusi i jede sendvice.
Na parkiralistu pokrivam Mrcinu plastom i smijem se…pa koji bi ludjak ovo ukrao i vozio…
Ogledavam se…oprostite, predragi…
I ono vjecno pitanje: jesu li oni zatvoreni u instituciju da bi mi vani imali dokaze kako smo “normalni” ili da se zatvoreni zapravo zastite od nas vani…
Pitam curicu na percepciji jel smijem napustiti bolnicki krug.
Uz osmijeh mi odgovara a da ni ne zna recenicom iz Formanovog filma: “Naravno, kad god zelite. Pa vi ste slobodan covjek…”.
Ostavljam kukavicje gnijezdo i odlazim tramvajem u centar.

Prolazim kraj cudovisne zgrade koju sam vec negdje vidio ovih dana.
Kao da je D.Trump gradio prema nacrtu grofa Drakule. Al necemo sad gnjavit s tom temom.
Tu sam…u dugo iscekivanoj Wawi…

U parku i manjiim ulicama mladi sjede na zemlji ili ligestulima i uzivaju.
Off ekipa ima i svoj cosak.

Idem odmah do starog dijela grada. Tamo su svi. Turisti.
Sjajne stare kuce visokih fasada.
Ispod svake restoran ili kafic.
Stari centar kao Tallin, samo 450 godina kasnije.
Sjedam u “Pod Samsonem” jer sam vidio gljive na tanjuru.
Odmah stize gusta juha od 5 vrsta gljiva.
Nije kao najbolje slovenske, ali svakom zlicom putujem kroz poljske sume…
Nakon toga tanjur s komadom socne pecene patke uz kuhani krupir, pecene jabuke i pekmez od brusnica.
I kosarica s “chlebom” (koji se tako i izgovara).
Bog zna sto me ceka u klinici kad se vratim, pa jedem polako…
Cijene su skroz ok (ovo je oko 10EUR) i hrana obzirom na turisticku masineruju gdje se kuha uopce nije losa.

Na povratku dugo hodam kroz gradski glavni korzo: Krakowske….
Po ulicama usporedjujem mirise zenskih parfema s moskovskima.
Tamo su slatkasti, a ovdje oporiji…sto mi vise odgovara.
Kako je blagdan jos u tijeku na ulici kraj drvenog kriza stoji grupica ljudi i pjeva beskrajno tuznu pjesmu s jednom strofom: “Isusova krvi…smiluj nam se…”
I tako vec dvadeset minuta.
Svojevremeno je od jedne slicne strofe “Jesus blood never failes me yet…” koju je na ulici pjevao skitnica slozena cijela simfonija od sat vremena gdje uz snimljeni glas te skitnice pjeva Tom Waits uz pratnju velikog orkestra:

Odlazim od tuge…
Na povratku me ceka otvorena polumracna avlija klinike za dusevne
bolesti.

Prva reminiscencija je na neki stari poljski art c/b film “Ekskurzija”
koji me u djetinjstvu ostavio zabezeknutog. (slijedi link)
Zatamnjenje…