Ali ne u staklu i mramoru, vec tamo gdje svakodnevno zive ljudi.

U svakom starom gradu na svijetu to su trznice.

Ali danas je nedjelja, a pravi muving je petkom i subotom.

Stajem kraj jedne prave mehane.

Cevapi, grah i punjene paprike.

Samo kuhar/konobar/gazda i ja.
Lokal izgleda kao otomanska radionica brze hrane.
U izlogu je skara da mušterije vide kako se tu ozbiljno radi.
Unutra nekoliko stolova i stolica.
Drveno zavojito stubište vodi na kate gdje gazda vjerojatno i živi.
Pa dok spava sanja božanstvene mirise pečenih paprika i sarmi iz prizemlja

Krene prica na engleskom, kako je preporučljivo zapoceti na Kosovu.
Ali kad sam rekao od kuda sam (a nije to registracija Skopja?) onda je led pukao. 

Dolazi i deda na BMXu. On je studirao elekrotehniku u Beogradu.
U prošlom stoljeću.
Kratko pričamo o tome kako je život težak i lijep.
Svi jedemo.

Gazda mi je uz moje punjene paprike ulio i malo graha uz namig.
To je za posebne goste (ili da se i grah već jednom potroši).

Ipak je ispunjeno pravilo br. 1 da jedem gdje jedu i domaci.

Ostala pravila da paprike nisu feferoni su bila prekrsena i gazda vec trci s jogurtom kojeg bi mi najradije prvo nalio u oci koliko su crvene.

Svi se pozdravljamo.

Peć bi se najkrace dalo opisati kao stari orijentalni grad u podnozju planine. Pa sve sto ide s time: ovčja krzna, tepisi, drvena građa i krovovi oklopljeni limom. Čeka se zima.

Dalje su predamnom mracne planine Mordora: vukovi s Prokletija, snijeg, cestovni razbojnici i ostale prijetnje osamljenom putniku kroz planinski prijelaz iz Kosova u Crnu Goru.