Jutro u Podgorici je nagovještalo ono što su meteorolozi već danima prognozirali: oblake i kišu.

Ipak ovdje sve ima neki mediteranski ugođaj.

Malo me samo brine kako ću proći brdske ceste pored Durmitora na putu za Bosnu, ako bude veliki pljusak.

Nakon doručka i oblačenja sveg nepropusnog polazimo prema sjeverozapadnom Nikšiću.

Prije polijetanja stajem pored benzinske da unutra kupim vodu. Ulazim brzim koracima i po pogledima shvatim da je glupo tako utrčavati u Crnoj Gori u benzinsku s crnom potkapom na licu. Ne zbog toga da bi se prodavači prestravili, već zbog onog što bi se meni moglo dogoditi.

Kad je putovanje ovako zgusnutog rasporeda vožnje, a ja samo takva volim, onda većinu lokalnog življa preko dana susrećem na benzinskim stanicama ili trgovinama uz cestu.

Obično su to pitanja o mašini ili od kuda dolazim. 

Danas se jedan dečko od 2,5m visine raspričao o motorima tako dugo i detaljno da sam moro sići da jednu stvar razjasnimo. Muče ga naime razne priče koji je motor bolji i kako će iz toga izabrati nešto za sebe. Pa za svaki koji mu se sviđa odmah ima i nečiju kontra priču. Pita me za Bertu, pa mu ja odmah počinjem s kontra pričom, da mu bude lakše.

Na kraju sam mu u muškom povjerenju rekao da su fascinacije motorom iste kao i sa ženama i da si biraš kako tebi paše i naravno ne komentiraš tuđe.

Po osmjehu se čini da mu je pao kamen sa srca i da sad ima odgovor na sva pitanja jarana.

Mašemo, a on viče: “Bit će onda za mene Honda, samo za off road, tako oko 400-500 kubika!!”

Kiša je milostivo pričekala da siđem s brda u kanjon rijeke Pive.

Poznajem tu cestu s jednog povratka s Durmitora. Asfalt, ali cesta nije baš projektirana pa treba paziti na serpentinama. Između ostalog i zbog automobila koji ne voze baš pametno. 

Ulazak u Bosnu je usječen u stijene kroz gotovo improvizirane tunele.

Cesta vodi preko brane s hidroelektranom.

Po sunčanom danu boja Pive je tirkizno plava. Danas su oblaci.

Na graničnom prijelazu je mirna Bosna. Dva kontejnera i u tišinu planinske prirode uljuljkani službenici u tamnoplavim puloverima. Hlače sa zlatnom crtom sa strane. Jedan izlazi iz kontejnera korakom najvećeg duhovnog mira, prolazi pored mene, profesionalnom preciznošću pljucka koštice bundeve i dostojanstveno uzima tri cjepanice s hrpe i vraća se u kontejner. Dimnjak podrigne i sve postane akvarelna slika.

Jel’ ledeno? – zabrinuo se otpravnik poslova dok mi je vraćao pasoš.

Zaobilazim centar Foče i jurim na ručak na Baš Čaršiju.