U Zenici na kraju dana, pored ostataka visokih peći kupujem sok.
Skidam kišni kombinezon i odlučujem slijedećih 3 sata voziti “au naturel”.
Neka kiša prodre kroz odijelo i rukavice.

Gledam vlasnika dućana i njegovog malog sinu i znam da motor i sve sjajne stvari prolaze i nestaju,  a da je njihova trgovina, trud i obitelj ono jedino što vrijedi.

Još točim negdje kod Slavonskog Broda, a Berta zatim pomisli da polijećemo u svemir i daje sve od sebe.

Svi smo samo čestice svjetla.