Dan treci zapocinjem jos uvijek u Barceloni. 
Opčinjen njezinim ulicama kao malo kojim gradom do sada.


































Boqueria mi je prvi susjed i savrseno mjesto za dorucak. 
U
8 u jutro se sve tek jos uredjuje za majmune s fotoaparatima koji se
bude iza podneva. Nitko te ne zove i ne nudi jer su svi u pripremama i
uredjivanju. Domaci dolaze stvarno na plac i kupuju namirnice za rucak
ili piju kave i listaju novine. Opustena i mirna atmosfera.

Na sankovima za objed se nude ogromni omleti s povrcem. 

Uzimam krisku jednog s patliđanima. Stize i kruh pokapan maslinovim uljem i svjezim paradajzom. Bijela kava. Bartender opusten i nasmijan. Gracias (ovo “c” se u Barceloni izgovara kao “th” u engleskoj riječi “think”).




























Za put uzimam sendvic od hrskavog peciva pokapanog maslinovim uljem i ispunjenog iberskim prsutom koji je prica za sebe.
Kasnije
izlijecem iz sobe u punoj opremi za put na Mars. Imam los predosjecaj u
vezi izlaska iz podrumske garaze na velikoj strimini koja zavrsava
vratima s automatskim zatvaranjem.
Zapravo
je sve vrlo jednostavno. Dovezes se do zatvorenih vrata i s upaljenim
motorom desnom rukom pokusas dohvatiti gumb za otvaranje vrata. Malo se
jace pruzis i evo! Vrata se otvaraju a Bertinih 300 kg se nagne na desno
toliko sa ih vise ne mozes zaustavit. Berta me samo pogleda kao idiota i
ostane na mojim rukama. Uspravim je prije nego su se vrata otvorila
tako da nije bilo zabave za pucanstvo.
Nije bilo nista? Nije. Samo je napuko vjetrobran pa traktorski klepecemo do prvog parkiralista gdje je majstor sve popravio. 
Slijedecih 100km Berta i ja nismo prozborili ni rijec.





















Danasnja
ruta od kakvih 650km je normalna etapa koja se upotrebom autoputa
smatra ugodnim soferskim radnim danom i ostane ti jos vremena za grad na
vecer.

Kraj ceste se izmjenjuju Španjolski pejzaži: zuta trava, zeleni borovi i cempresi. Puno uređenih maslinika i vrtova, crvena i  siva zemlja. Mancha. Fantasticne velike kurije od isprane cigle obrasle visokim borovima i crnim bikovima koji pasu. U jednoj od soba knjige čita Don Quixote.




















Smocio me iznenadni pljusak nakon Zaragoze pa na parkiralistu nalazim utjehu i iberskom prsutu.


Kasnije vozimo po centru Madrida. Hostel skroman ali uredan. Ima i garazu. Metroom direktno do centra za par minuta.

Uopce to koristenje metroa je savrsen nacin za upoznavanje sa stanovnicima grada. Uz malo osnova citanja karaktera iz lica mogu se doznati svakakve price. 
Zamisljam kako bi se Breughel, Da Vinci, Caravaggio napajali inspiracijom po metroima.

Centar Madrida u sumrak me docekao u snizenom raspolozenju. Zbog gladi, znam. 
Uopce ova iscrpljujuca putovanja stvarno otvaraju apetit. Pa kad napokon stignes u centar onda treba doci do pristojne hrane. Najradije bi prvo pojeo hamburger da mogu zatim u miru pronaci nekonzumerski tanjur domace spize. 
Naravno da ne bih.
Gladan odlazim u, sto ce se kasnije pokazti krivom smijeru. Imam tri pravila za odabir restorana u nepoznatom gradu:
  1. Jedem gdje ima puno ljudi
  2. Ne jedem u ulici gdje srednjoskolke i njihove mame prodaju mladost
  3. Ne jedem u restoranu na kojem pise da imaju i pizze (cista pizzeria je nesto drugo, ali isto   rijetko dobro)

Nakon sumraka raspolozenja i sati hoda nailazim na veliki self service s domacom hranom. Nazovimo to svedskim stolom s neogranicenim obilaskom stola za 10€.
Blagajnica me pogleda sa strepnjom i sprema sve za inventuru, dok ja vec pozdravljam zdjelu sa skampima.

Kasnije uzivam u starom dijelu Madrida i otkrivam ulice s malim restoranima i domacom ekipom. Koncept tapasa mi nije bas jasan jer ne pijem alkohol pa to sve ostavljam za drugi put.

Trzim stare kuce i slikam lose fotografije u sumrak. Posebno mi se svidjela zgrada koja na najvisem katu ima ugradjen raskosni drveni balkon.





























 
Zastajem cesto i ulazim u Jammonerie koje su ovdje raskosnije od zlatarni.

Ta fascinacija prsutom i turisticka industrija koja je iz toga nastala me uopce ne smeta. Jer potrosnja nije bitnija od uzitka.
Tri su glavne vrste: Riserva, Iberico i najskuplji Bellotti.
Okus
im je sladak i bogat mirisom a aftertaste malo vuce na ljuto, kako to i
jest kod prsuta. Pravi znalci okus prsuta odredjuju po bijelom, masnom
dijelu jer se tamo skupi sve dobro ali i lose.
















0 Comments

Leave a Comment