Petak.
Lisabonsko jutro je vrlo tiho.
Banči se do zore pa se do svitanja zamre.
Moram ic, a ljubav s gradom je tek pocela. U prizemlju mog smijesnog hotela s interijerom uboznice iz 19. stoljeca je prodavaonica gramofonskih ploca. Od vinila. Jazz i rock. Sviraju lagani hitovi. Unutra se skupila ekipa stigla vremeplovom br.28. Prodavac toci svima vino. Nazdravljaju uspjehu Bowievog albuma Ziggy Stardust. Svi su veseli i razdragani. Svi osim zabrinutog hipija u sakou od smedjeg plisa, kosom, bradom i THCom u pogledu. On bas nije sretan. Zaboravili su ga u 1963. pa je sam.
Bertu sam nasao neoskrvrnutu pa se strmoglavljujemo do obale jos pogledati fenomenalni dzepni dvorac/utvrdu Belem.
U ovom dijelu puta jurnjava je gotova i odabiremo male i zavojite ceste.
Prvih sto kilometara, cetrtinu puta vozimo kroz drvorede borova i platana. Naizmjenicno. Cijelim putem.
Drvoredi uz cestu su izraz postovanja prema putovanju. A na ulazu u gradove su postovanje i dobrodoslica putnicima.
U mojem gradu su posjekli drvored kao izraz postovanja opcem kretenizmu. I zbog prelijepog pogleda na trgovacke centre.
Nesto prije toga su posjekli i sva radna mjesta kao izraz postovanja prema nekom kome je tako lakse upravljati praznim trbusima i glavama.
Slijedeca etapa je pedest kilometara serpentina kroz sume i mala mjesta.
Iz moje kacige se cuje pjesma. To znaci da sam zaboravio na prostor i vrijeme. To je tocka u kojoj ‘drive’ postaje ‘ride’.
Nesvjestan razlike izmedju stroja i tijela ne koristim vise kognitivne funkcije. Vozi samo ledjna mozdina. Berti je smijesno, ali losa je stvar da zaboravim na vodu, odmor, gorivo i umor.
Na kraju stanemo na ugibalistu da uhvatim ponovno cvrsto tlo.
Seville.
Zelis li odmah vidjeti staru Spanjolsku najbolje je prvo u Sevilju. Stranci i turisti se jako razlikuju od domacih. Grad je strog, tradicionalan i konzervativan.
U odijevanju nema novosti ni egzibicija. Zene su zene i majke, muskarci su padre padrone, a djeca su mali ljudi. I na licima im vidim srecu i mir.
Uzivam i ovdje u svemu sto jest i kako se nudi.
Arhitektura procelja je iz davnih vremena i vrlo je zivopisna. Naravno, u okvirima koji su propisani tradicijom. Zajednicko svim zgradama u centru su velika, visoka vrata od masivnog drveta i kratki balkoni od kovanog zeljeza.
Crkve su velike, stare i kraljeznica poretka.
Ali turisti uzivaju u svakom koraku. Veselo je i opusteno.
Pregladan za tapas. Na ulici u La Sakristiji veceram nesto umotano u nesto. S necim.
To je lokalni pajzl koji veci dio godine uspjesno zamjenjuje tanjurice s necim za Určiće. Nesta je ipak fino pa se svi smjeskamo.
Po ulici prolazi sveta procesija s vrlo glasnim amaterskim trubacima i bubnjevima. Nesvjesno trazim pogledom mladog Don Nira De Corleonea.
Restoran je u ulici prema katedrali.
Stolovi za dvije/tri osobe su na nogostupu. Izmedju drvoreda. S drveca padaju plodovi. Tvrde i teske kuglice. Padnu ti bolno na glavu a zatim odskoce u tanjur susjednog stola pa umak posprica u oci kineza i njegovu curu. Ti skocis i ogledavas se jer mislis da si napadnut a kinezi s tockicama po licima i majicama kazu u terci “Saweee!”.
Vecera je tanka, pa podebljavam iberskim prsutom.
Vecerom zapravo kratim vrijeme do odlaska u La Carboneriu. Pravi ćumez kakav trazim, u kojem se izvodi ne pretjerano konzumerski flamenco.
Kad vec nisam plako na fado ocekujem da cu podivljat na kastanjete.
LaCarboneria se jedva pronalazi u labirintu grada. Neuglednog procelja s malim, rukom napisanim nazivom. Unutra je nekoliko zgrada povezano. Sredisnji prostor je limom natkriveno dvoriste s drvenim klupama i velikim sankom. Uzmes pice ili meze i sjednes. Kaze bartender da sam dobro dosao jer pocinju za 15 min. Svi, a ima nas stotinjak i vise cekamo i gledamo i stolice.
Sjedaju: gitarist, pjevac i plesacica.
Pocinju vrlo tiho i tuzno, da sam pomislio kako cu sad dobiti i porciju tuge umjesto jucerasnjeg fada.
Zvuk gitare, glas i pljeskanje postaju sve glasniji. Pljescemo izmedju zescih dionica. A onda dama ustaje i udarcima pete o pod proizvodi 7,5 po Richteru. Injekcija adrenalina za sve vene u sali. Trusi se zbuka s ulicnih procekja. Udarci postaju sve jaci. Poblika vise ne dise. Pogled plesacice seze nekamo preko sjevernog pola.
Dobivamo esenciju emocija, strasti i puti u gradu u kojem se to ne pokazuje na ulici. Velness duse i zivotnog elana. Instant psihoterapija.
Na zadnji udarac petom otpada zvono iz tornja katedrale. Svi smo na nogama i urlamo.
Transfer je uspio.
Znojna plesacica je zadovoljna i nasmijesena.
Malo kasnije stojim u nekoj ulici u polumraku sa sladoledom u ruci i sjajem u ocima.
0 Comments