Doručak u kuhinji kod fenomenalne i ljubazne signore Fulvie.
Kafetiera Bialetti, maslac na toastu i pekmez.
Čini se da signora posjeduje cijelu zgradu.
U sobama je puno knjiga i uzoraka s putovanja.
Kako se lako razumjeti s ljudima koji su vidjeli svijeta.

Sa žaljenjem odlazim iz Genove a da nisam posjetio Mercato Orientale.
Možda da se vratim uskoro samo zbog toga?

Povratak je potpuno abnormalnih 900km po autostradi.
Abnormalnih nama ljudima, al Mrcina kao da je samo to čekala.
Bokseri predu, gas je zašarafljen na 140, sunce i oblaci se prepiru na nebu, tunela ima više nego otvorene ceste.
U šoferskoj birtiji kraj ceste ručam paštašutu i salatu.
Skuhala ih sitna južna Talijanka sa sunčanim pjegicama na nosu.
Za njen osmijeh bih trebao otpjevati pola Don Giovannija, pa samo sjedam u ugao i pozdravljam se svakim zalogajem s Italijom.

Zahvalnost što sam imao svaki trenutak puta.

(na raznim mjestima pronalazio sam i opomene)

Kasnije još samo jedan udah macchiata.
Za najbolju kavu se ipak mora biti u Italiji.

Preko lokalne ceste kroz Sloveniju i hladni Gorski Kotar (11°C) u topao krevet.
Zaspati je naravno nemoguće.
Ili je ovih 12 dana bio san?