Od devet u jutro na cesti.
Zadnji je dan praznika pa su ulice prilicno puste.
Ali ne za dugo. Pjesice odlazim do Taksima i spustam se do mora. Zatim tramvajem do Sultanahmet firtla u kojem cu provesti veci dio dana.
Prvo u Aju Sofiju. Fascinacija njenom interijerom pocinje jos u djetinjstvu kad sam vidio litografiju u Austrougarskoj enciklopediji.
Prostor ima neku svoju mikroklimu i zapravo je vremenska kapsula s politickim, gradjevinskim i religijskim bogastvima nekoliko velikih civilizacija.
Pazim na detalje: kamene oznake na podu na kojima su stajali rimski carevi za vrijeme krunidbe, mala vrata s putem u tajne odaje, otvori na plafonu za odvod dima uljanih svjetiljki, inicijali u filigranskim frizevima stupova, okviri na kamenim zidovima u kojima su morale biti necije slike prije dolaska osmanlija, kamena posuda za vodu za isklesanim zmijama,…ipak pored svega najfascinantniji je melek s licem koji te strogo gleda u oci i pita:”Covjece, ides li malen ispod zvijezda?” Ima jos nekokoliko andjela/meleka bez lica, a pri vrhu je i dio pozlacene freske s arhandjelom Gabrijelom.
Nakon Sofije u Plavu Dzamiju bas u trenutku molitve, pa je ulaz privremeno zatvoren za gledace. Sjedim u sjeni kamenog dvorista, a kasnije na bocnim vratima promatram molitvu.
U blizini je i bazilika cisterna: podzemni bazen s vodom iz rimskog vremena. Tristotinjak kamenih stupova podupire svod s milijunima kubika svjeze vode. Nakon cekanja na suncu unutra je ugodna svjezina i vlaga.
Dalje po gradu pjesacim u potrazi za bazaarom zacina, ali danas je jos sve zatvoreno. To ne smeta trgovcima izvan bazaara i na nekim mjestima guzva je neprohodna.
Popodne se penjem do dzamije Sulejmanije. Vec umoran, ulazim u dvoriste pored dzamije. To je zapravo ogradjeno staro groblje. I nadjem se ispred grobnice velicanstvenog sultana. Pored je i grobnica njegove poduzetne zene. Poznavatelji turbofolk televizijske serije znaju detalje.
Sulejmanija mi je gradjevinski najugodnija i najljepsa do sada. Velike, svijetle plohe. Unutrasnjost s puno prozora i prozracnosti. Svjetlo i akustika koji umiruju. Tamo negdje oko 1500te graditeljima je trebalo sedam godina da je dovrse. Kako se u mojem gradu vec godinu dana radi cesta duga kilometar to samo govori o propasti civilizacije.
Je li zbog neceg ezotericnog ili je pomoglo i osvjezavanje s vodom, ali nakon izlaska iz Sulejmanije osjecam se potpuno odmoreno isvjeze. Umor od skoro osam sati hoda po suncu je nestao i pjesacim prema moru natrag u prečki Istanbul, gdje mi je hotel.
Da ne bi bilo zabune, pjesacenje do hotela traje jos cetiri sata (karta za javni prijevoz mi je promasena investicija).
Nemam vremena za pisanje pa prilazem slike.
Ulični bend Kara Güneş izvodi na kurdskom pjesmu Eman Dilo (ranjeno mu je srece i jetra od svilene kose,…itd).
0 Comments